Ahdnama – prva povelja o građanskim pravima u svijetu

Riječ ahdnama potječe iz turskoga jezika i njezin ekvivalent u bosanskom jeziku jeste povelja odnosno politički ugovor. U skladu sa ustanovama islamskog ratnog prava i propisa šerijata…

Riječ ahdnama potječe iz turskoga jezika i njezin ekvivalent u bosanskom jeziku jeste povelja odnosno politički ugovor. U skladu sa ustanovama islamskog ratnog prava i propisa šerijata, od davnina je postojao običaj da muslimanski zapovjednik ili sam vladar, kada jedno mjesto bez jačeg otpora i velikih žrtava zauzme, građanima kršćanske i jevrejske zajednice, a naročito posadama tvrđava i braniocima koji se predaju na vjeru, izda pismenu povelju zvanu emānnāma, muāheda ili ahdnama.

Tako je drugi halifa Omer ibn el-Hattab, r.a., prilikom zauzimanja Jerusalima 15/637. godine, predstavnicima kršćanske vjere izdao emānnāmu u kojoj im je garantovao sigurnost života, imetka, crkve i slobode vjeroispovjesti, pod uslovom da daju džizju i ne skrivaju neprijatelja. Prilikom zauzimanja Carigrada, sultan Mehmed II Fatih, izdao je ahdnamu carigradskom patrijarhu i stanovnicima kvarta Galate u Carigradu. Njome je sultan patrijarhu garantovao da ga niko neće uznemiravati ni remetiti, da je nepovrediv, neoporeziv, nepotresiv od svih protivnika i da je sa svim sebi potčinjenim svećenicima za sva vremena slobodan od poreza i danka. Znavši za ovu ahdnamu izdatu pravoslavcima Carigrada, fra Anđeo Zvizdović deset godina kasnije izlazi pred sultana Mehmeda II el-Fatiha traživši od njega garanciju opstanka i slobode ispovjedanja katoličke vjere u Bosni. U selu Milodraž, 28. maja 1463. godine, sultan Mehmed II el-Fatih daje ahdnamu fra Zvizdoviću koja glasi:“ On (tj. Bog) je jedini pomoćnik. (Tugra) Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan! Zapovijed časnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajača svijeta je slijedeće:
Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odličnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedeće:
Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva.  Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, – ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih, ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva. Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se slijedećim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhameda), i tako mi sablje koju pašem, – niko se neće protiviti onome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi. Napisano 28. maja u stanu Milodraž“.

O ovoj ahdnami i danas fratri govore na lijep način, sjećajući se fra Zvizdovića kao čovjeka koji je osigurao svojoj braći i svim katolicima slobodu vjere. Iako su, kako fratar Batinić kaže, bosanski franjevci i ostali katolici stekli posebnu naklonost prvog osvajača (Mehmeda II el-Fatiha) i misrno provodili svoje prve dane sužanjstva, oni su ipak čeznuli za narodnim oslobođenjem i polagali nade u hrvatsko-ugarskog kralja Matiju Korvina kojeg su i svesrdno pomagali.

O ahdnami u zapadnim državama se malo govori i skoro i da ne postoje pisani dokumenti o ahdnami, jer nije išlo u prilog srednjovjekovnim katoličkim crkvama da ističu poštivanje i toleranciju od strane Mehmeda II el-Fatiha. Originalna ahdnama je, prema dr. Hazimu Šabanoviću, nestala prije 1654. godine i da je današnji primjerak koji se čuva u samostanu u Fojnici kopija koja je nastala između 1654. i 1669. godine. U gradu Fojnici se i danas čuva uspomena na ahdnamu kroz rečenicu koja je nastala u vrijeme hrvatske agresije na BiH 1993. godine. „Ahdnamu oni (katolici) čuvaju u crkvi, a mi (muslimani) ahdnamu čuvamo u srcu.“ U Fojnici se nijedan zločin nije desio nad katolicima, osim ubistva dvojice svećenika čiji ubica nije bio iz Fojnice i kojega su odmah uhapsili i na sud sproveli fojnički vojnici ARBiH.