Danas, pored ljudi koji su se udaljili od zemlje svakodnevno penjući se u svoje stanove visokih nebodera, čak i manje imućni, ili oni čije porodice drhte od neimaštine i gladi, bježe od zemlje te naviru u gradove radije proseći po asfaltiranim cestama, koje su zabetonirale miris i izgled zemlje, nego vjerujući u blagoslov zemlje.
Prije par godina, dok još nisam shvatao koja je razlika između nezaposlenosti i besposlenosti, u haremu Begove džamije razgovor s čovjekom, koji je trebao biti okosnica moga odgoja, mogao se završiti trivijalnim uljudnim propitivanjem da nije bilo kvazi meteorološkog razgovora o vremenu, a kasnije o zemlji. “Tek u ovim godinama osjećam šta je čovjeku zemlja. Kada u svom vrtu osjetim kako mi bose noge propadaju u mehku zemlju i kako se spajam s njom. Ništa me više u ove stare dane ne odmara”, pokušao je svom bivšem učeniku da objasni odgajatelj iz medrese.
Tada kao mladić, koji je bio samo jedan u nizu onih koji su bijegom na studije potvrdili svoju teoriju kako su motika i zemlja prokletstvo mladenačkog života, nisam ni slutio da ta ljubav prema zemlji može biti održiva, kao i tvrdnja jednog vaiza da umrlog voda izbaci dok zemlja nikad, jer on je dio nje i ona dio njega. Neizbježno spajanje. Uzvišeni Stvaralac stvorio je čovjeka od zemlje, a mogao je od kamena, stijene, vatre… U njenu moć darivanja plodova koje život i jednu vrstu fizičkog smirenja čovjeka znače. Onako u napuštenim poljima, ravnicama i livadama, kao avetima pogrešnih uvjerenja modernog građanina ove države.
Za naš smiraj Gospodar nam je preporučio spuštanje lica na tlo, zemlju: “Pomozite sebi strpljenjem i namazom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima.” (El-Beqara, 45) Jedan evropski naučnik izvršio je ispitivanje zaključivši da je najbolji način za tijelo u odstranjivanju štetnih svakodnevnih elektromagnetskih naboja, kojima je čovjek u savremenom tehničko-tehnološkom svijetu izložen a koji ozljeđuju tijelo i prouzrokuju glavobolje, često spuštanje čela na zemlju, tako da zemlja apsorbuje štetne naboje. Tokom sedžde, glava zauzima niži položaj u odnosu na srce i, stoga, krv teče lakše do mozga pošto srce ne mora raditi suprotno gravitaciji. To ubrzava opskrbu mozga hranjivim tvarima koji je odgovoran za izlučivanje neurotransmitera kao što su GABA, serotonin, dopamin, enkefalin, endorfin, acetilkolin, glutamat itd. Određeni neurotransmiteri djeluju sedativno, prouzrokuju blagostanje, mir, zadovoljstvo, spokojstvo i optimizam određene osobe i pridonose uravnoteženom duševnom stanju. Uzvišeni Gospodar zemlju opisuje mjestom gdje inače svakodnevno tražimo svoj odmor: “Zar Zemlju posteljom nismo učinili” (En-Naba’ 6)”.
Interesantno kako Uzvišeni kaže da je stvorio ženu kako bi muškarcu ona bila smiraj (En-Nisa, 19), dok na drugom mjestu nalazimo opis žene kao zemlje (El-Beqare, 223), /iako ga mnogi čitaju samo u kontekstu plodnosti/.
Koliko ljudi, naročito u današnjem životu karakteriziranim stresom i žurbom, mogu uzeti ozbiljnom pretpostavku da je blizina zemlje pozitivna za čovjeka, njegov smiraj, njegov dijalog sa njim samim?
Napuštena zemljišta diljem Bosne ostavljaju dojam da mi više ne vjerujemo ni u drugu snagu zemlje – njen blagoslov. U njenu moć darivanja plodova koje život i jednu vrstu fizičkog smirenja čovjeka znače. Onako u napuštenim poljima, ravnicama i livadama, kao avetima pogrešnih uvjerenja modernog građanina ove države, prolaznik ne nalazi tragove blagostanja naših prijašnjih generacija koje se, ponavljajući: “Bože samo zdravlja!”, nisu plašile neimaštine i gladi sve dok su imali zemlje za obrađivanje. Njihovo poštovanje i odnos prema zemlji naročito se očituje njihovom žrtvom kada se agrarnim reformama, nacionalizacijom i otimačinama pokušao oteti od njih taj Božji dar. Stoga, ko ne želi obrađivati zemlju dužan je zemlju predati bez ikakve naknade svom bratu, rođaku, prijatelju, džematliji da je on obrađuje.
Danas, pored ljudi koji su se udaljili od zemlje svakodnevno penjući se u svoje stanove visokih nebodera, čak i manje imućni, ili oni čije porodice drhte od neimaštine i gladi, bježe od zemlje te naviru u gradove radije proseći po asfaltiranim cestama, koje su zabetonirale miris i izgled zemlje, nego vjerujući u blagoslov zemlje.
Zašto građani koji u dugovima preživljavaju bosansku svakodnevnicu bježe od zemlje? Zar bosanska zemlja nije dosad, naročito tokom ratova, potvrdila da je blagoslovljena i da će dati plodove samo ako želimo?
Naravno, nije svima suđeno i potrebno da obrađuju zemlju te da imaju lične proizvode, ali sjetimo se hadisa Muhammeda, a.s: „Ko ima zemlje neka je obrađuje ili neka svome bratu to omogući ne dajući je pod zakup.“ Stoga, ko ne želi obrađivati zemlju dužan je zemlju predati bez ikakve naknade svom bratu, rođaku, prijatelju, džematliji da je on obrađuje. Veći problem od škrtosti na zemlju mogu biti samo oni koji su u teškoj materijalnoj situaciji a ne žele dobiti besplatno zemlju za obradu.
“Nema zaposlenijih ljudi od onih koji neće ništa da rade”, rekao bi pisac Molijer.
Piše: Elvedin Subašić/preporod.com