Vijesti iz Fojnice i okoline
Visoko je čaršija od zanata, a ni okolna mjesta ne zaostaju u tome. Svako od njih ima svoj posao ili zanat po kojem je prepoznatljivo, pa su, tako, Moštrani poznati povrtlari, pažnju prolaznika plijene ogromne površine pod plastenicima u kojima se uzgaja povrće, Godušani su čibukčije, a grnčari su se smjestili u selu Liješeva. Ovaj pomalo zaboravljeni zanat u ovom selu u okolini Visokog danas čuva još osam grnčara. Vrijedne i vješte ruke liješevačkih grnčara i danas prave zemljano posuđe. Bez dobrog zemljanog lonca nema ni dobrog bosanskog lonca. Najmlađi je grnčar u Liješevi tridesetogodišnji Emir Ohran.
“Ima nas osam u selu koji radimo ovo, većinom su to stariji, ljudi u penziji, nas mlađih je dvojica-trojica i to je veliki problem za budućnost ovog posla”, započinje priču Emir u svojoj maloj radionici i dodaje: “Od babe sam naučio zanat. On je od desete godine počeo raditi, od šestorice braće, njih dvojica naučila su zanat od svoga babe, moga dede. Zanat se s koljena na koljeno prenosi u mojoj porodici, moj babo je bio grnčar, i dedo, i pradedo… Nemamo pisanih dokumenata koliko to datira u prošlost, ali iz priča koje se prenose s koljena na koljeno znamo da su se naši preci ovim poslom bavili. Imam dosta amidžića, ali ja sam jedini od ovih mlađih naučio zanat. Imam još amidžu koji se ovim bavi, ali on je već stariji čovjek, ima 73 godine. I on ima svoju radnju. On to u zadnje vrijeme slabije radi, malo mu se i ruke tresu. Ovdje je sve ručni rad, još radimo kako se prije radilo. Malo smo samo ovo kolo modificirali, stavili bubanj od veš-mašine zato što je centriran, ranije smo imali stare drvene kotače, ali oni se ne mogu centrirati nego imaju lufta i to predstavlja teškoću prilikom pravljenja posuda. Od malih nogu radio sam s babom grnčariju. Prvo sam mu zemlju pripremao, pa sam onda počeo raditi ove manje stvari. Kasnije sam počeo raditi ovo veće.”
Dok je odrastao uz grnčariju, Emir se i školovao. Završio je Srednju medicinsku školu, zatim diplomirao pravo, pa naučio njemački jezik i otišao u Njemačku da radi.
POVRATAK IZ NJEMAČKE
“Vratio sam se iz Njemačke da položim B2 stepen njemačkog jezika prije dvije godine i tada su me zadesile neke životne stvari. Babo mi je preselio iznenada i to mi je život okrenulo naopačke. I eto, sad sam tu. Imao sam šanse za tu Njemačku, ali mati mi je sama pa sam nastavio ovo raditi. Još sam na birou, nezaposlen. Pokušavao sam se zaposliti negdje. Nisam baš imao uspjeha. Ali može se i od ovoga posla zaraditi za život. Da se može nešto veće ostvariti, to je teže. Sad je malo teže s ovim zemljanim posuđem. Zbog korone nema sajmova i malo se teže može prodati. Sve u svemu, može se zaraditi da se solidno živi, mada bih volio iskoristiti i moju školu, da nisam godine džaba učio, a ovo ću svakako nastaviti našao neki posao ili ne našao”, priča Emir.
Dok mu je otac rahmetli bio živ, on je išao po sajmovima širom Bosne i Hercegovine, imao je svoje stalne mušterije koje kupuju njihovo zemljano posuđe i preprodaju ga. Kada je Emir preuzeo posao nakon očeve smrti, zadržao je i stare mušterije, a stekao i neke nove kupce.
“Ne mogu se sjetiti s koliko godina sam napravio svoj prvi rad ovdje. Znam da je to bilo u onim godinama odmah poslije rata, tada sam nekako počeo s babom raditi ovdje. Babo je radio u ‘Kožari’ pa je jedno vrijeme bio batalio ovaj zanat. Međutim, u onom poslijeratnom periodu, kada je ‘Kožara’ počela propadati, nekoliko mjeseci radnici nisu primali platu i babo je odlučio da nastavi sa zanatom koji je od svog oca naučio – grnčarstvo. Znam da je moj prvi rad bila neka pepelnica ili neka druga mala posuda. Za ove velike treba baš dosta vremena da se nauči. Mi radimo onako kako su naši stari radili. Recimo, debljina zida svugdje mora biti ista – ako je previše debelo, ostane živa zemlja i kasnije puca”, priča Orhan.
Ističe da je lijep osjećaj čuvati tradiciju koja je toliko duga. “Ja sam ovo naučio od babe i želim to prenijeti dalje, da se ne zaboravi. Mada sad omladina neće ovim da se bavi. Jeste malo teretli posao, nije lagan, to je sigurno, ali meni ne predstavlja problem. Volim ga i želim se ovim baviti, želim i da u budućnosti ostane u našoj porodici”, govori Ohran.
Dok priprema zemlju za pravljenje posude, Emir nam objašnjava proces. Za početak, najvažnije je, kaže, pronaći odgovarajuću zemlju, glinu. Grnčari iz Liješeve zemlju kopaju u šumama između Visokog i Kiseljaka, ali nije svaka glina pogodna za oblikovanje.
“Ima ljuta i slaba, moramo miješati ljutu i slabu glinu da dobijemo pravi sastojak, jer ova ljuta hoće pucati ako je stavimo samu. A kad ovu slabu stavimo samu, ona se ne da izgoniti, kada je izgoniš, ona se sliježe dolje. Najvažnije je pronaći pravi omjer da se dobije na čvrstoći, da ne puca, a da se može i oblikovati. Sada ovdje imam tri vrste gline, dvije vrste slabe i jednu ljutu. Ja to pomiješam, znam koliko koje ide”, objašnjava Emir i dodaje da nije lahko ni pronaći glinu u šumi jer se prvo mora skinuti sloj od dva-tri metra ove obične zemlje da bi se došlo do gline. Kada nakopa jednu traktorsku prikolicu zemlje, to mu je dovoljno da radi godinu. Kada glinu doveze kući iz šume, istrese je i pokrije najlonom. U vrijeme kada kiša pada otkriva najlon kako bi voda rastopila zemlju, jer glina iz šume dođe u grudama kada je suha. Najbolje je za glinu kada je vani mraz i kad smrzne, onda kada se otkravi, grude se rastope. Sljedeći je korak mljevenje zemlje, a nakon toga oblikovanje. U principu, oblikovanje se radi samo rukama pa je to pravi ručno rađeni proizvod.
Nakon što se oblikuje predmet, on ide na sušenje na laganoj vatri. Zimi se predmeti koje grnčari izrade suše na peći na laganoj vatri, a ljeti na suncu. Uzima jednu posudu s police i pokazuje nam kako izgleda osušena posuda. Nakon sušenje, naredni je korak pečenje zemljanog posuđa.
“Velika mi je peć za pečenje posuđa pa ja napravim dosta proizvoda i osušim ih, a onda jedan dan potpalim peć i pečem. Nemam peć na struju pa da napravim dvoje-troje i pečem. Ja radim kako se oduvijek kod nas radilo, peć na drva, ložim panjeve i bukova drva baš kako su prijašnji naši radili. Nakon pečenja i hlađenja gotovih proizvoda, oni se mogu, ali i ne moraju, farbati, te su spremni za upotrebu. Ako se farbaju, onda je to kombinacijom brašna i vode”, objašnjava Emir. Postoji i boja koja se može nanositi na tek osušeni predmet. Riječ je o crvenoj boji dobijenom drobljenjem kamena pronađenog u glini. Kamen se tuca i miješa te zatim perom nanosi na izrađenu posudu.
UNIKATNI RADOVI
Emir nam pokazuje peć u kojoj peče izrađene i osušene zemljane predmete. Kaže da je najveća u selu. Dodaje kako je zbog toga ne može potpaljivati često, nego čeka da mu se nakupi malo više suđa pa tek onda peče. Prvo kreće s laganom vatrom stavljajući panjeve, a onda bukove cjepanice. U peći je takva temperatura da se željezo topi.
Grnčari najčešće prave standardne setove zemljanog posuđa – šerpe, lonce, ćupove i slično – ali vrlo često rade i sve ono što kupac želi. Tako su za jednog kupca iz Mostara pravili tanjire s utisnutim motivima Starog mosta. Kupac još ofarba tanjire i onda ih prodaje turistima kao suvenire.
Grnčarstvo, kao zanat koji je sve manje zastupljen u današnje vrijeme, ipak postaje sve traženiji i popularniji zanat. Kupci danas traže unikatne ručne radove, a grnčarija Emira Ohrana i drugih liješevačkih grnčara upravo to i jeste. Jedan su od trendova u svijetu i radionice o grnčarstvu. Iako još takvi trendovi nisu stigli do nas, grnčarija Emira Ohrana bila je domaćin ljudima iz travničkog muzeja koji su mjesec boravili u Liješevi kako bi naučili tajne grnčarskog zanata. Uspjeli su naučiti praviti manje posude, odnosno, osnove su savladali. To je sasvim dovoljno da posjetiocima muzeja mogu demonstrirati ovaj stari zanat. Također, bio je im je i jedan student Akademije likovnih umjetnosti koji je branio magistarski rad za koji su po njegovim uputama izrađivali određene predmete. Uspješno je magistrirao.
Iako u Liješevi ima osam grnčara, oni nisu okupljeni ni u kakvo udruženje niti su na bilo kakav način organizirani.
“Ljudi ovdje kod nas nisu plaho zainteresirani da napravimo udruženje, da se dobiju neka sredstva, da ljudi naprave pomoćne objekte makar”, kaže Emir i dodaje da će, pošto je najmlađi, vjerovatno on morati pokrenuti proces organiziranja grnčara.
“Moj babo je grnčarima ovdje predlagao da ista posuda kod svih grnčara treba imati istu cijenu, pa kome je nafaka, taj će i prodati, ali niko ga nije ozbiljno shvatao”, završava Emir Ohran.
Izvor: Stav.ba
