Ko žuri, vrat slomi
(Za raju iz “Japija”)
Neki ljudi su u stalnoj, vratolomnoj trci,njima je kao što i sami znaju reći “vrijeme novac”. Neki žure a i sami ne znaju kuda. Džemo je već odavno pronašao drugačiju životnu filozofiju, skontao da ma koliko žurio, srljao i lomio vrat za dunjalukom, na kraju svi završimo isto, u “dva metra bez geometra” pa je odmah, na startu, odustao od te trke i vratolomije i svoj život proživi polahko, bez žurbe, s ćeifom.
Kao dijete je došao s majkom iz Jehovca ne sluteći da će čitav svoj život provesti u Smajlovićima. Oženio se Azemom, djevojkom iz sela, koja će mu podariti tri kćerke. Azema je bila sušta suprotnost mužu, bučna i vesela. Muška djeteta nisu imali. Nikad i ni u čemu Džemo nije srkletio, ponašao se kao da ima za sebe svo vrijeme svijeta. Radio je kao i većina muškaraca iz sela u mjesnoj pilani. Plate potanke a živjeti se mora. Kravica, malo zemlje, ponešto se posije pa bude lakše. Samo polahko i bez žurbe. Džemo je govorio tiho, kroz nos. A bio je “ tabijatli” kako su to ljudi govorili kao rijetko ko. Kopa on tako grah na svojim Rovinama. Usitnio zemlju, mogla bi se prosijavati kroz sito. Užina u svezanoj kesi visi s grane velikog hrasta ukraj njive. Maj je mjesec, toplo, sunčano a na Džemi radnička bluza i izbledjela, stara francuzica natuknuta do ušiju. Za pojasom uvijek zataknut srp, da se nađe. Ko zna gdje u međi raste trn, neka ga za pojasom, “ne traži hljeba”.
-Selam alejkum Džemo, jesi li se umorio?-uljudno pozdravljaju djeca koja se vraćaju iz mekteba. Hodža Jusuf ih temeljito, kako samo on to umije, priprema za hatme, završni ispit, pa su malo pookasnili.
-Alejkuuuumu selam djeco, ma eto pomalo- otegnu Džemo.
-Jel’ skoro gotovo?- priupita ga Suada.
-Hmmmm, more bit’ do Aliđuna-odgovori starac i nastavi da radi. Djeca zbunjena odoše kući. Suada odmah s vrata, da ne bi zaboravila priupita majku:-Mama, kad je Aliđun?
Majka je pogleda zbunjeno:
-Drugog augusta. Šta će ti to?
Curetak se nasmija:
-Ama, Džemo kopa grah na Rovinama. Ja ga pitam jeli gotovo a on veli k’o može do Aliđuna. Šta li će raditi dotle ako Boga znaš?
-Ejh, Džemo se neće ni oznojit’ ni nasekirat’- odgovori joj majka i ode za poslom. Najveća konkurencija Džemi u toj njegovoj tromosti i bezbrigi bio je njegov veliki ahbab Haso. Teško bi ko mogao da odredi koji se od njih dvojice manje sekirao.
Jedan njihov zajednički doživljaj se dugo prepričavao i nasmijavao seljane. Upeklo i iz neba i iz zemlje, julska žega, a Džemo i Haso sadijevaju sijeno u plast. Sijena puno, rodilo brate k’o nikad a njih dvojica sami. Pomogla im djeca da sakupe sijeno, ograbili njivu i eto,njih dvojica ostali da sadjenu sijeno u plast. Polahko i bez žurbe kao i uvijek. Rade polahko, ništa ne govore. Haso baca, a Džemo stoji na plastu i razbacuje sijeno tamo gdje treba. Skoro su pri kraju, ostao još jedan naviljak. Taman kad je Haso podigao vile s sjenom, spremajući se da baci sijeno na plast, loše pobijena stožina se izvalila i plast je počeo da pada.
-Nekaaa, polahkooo. Eto mene doleee- bez ikakve ljutnje ili straha doviknu Džemo i već sljedećeg trenutka stropošta se zajedno s sjenom na zemlju. Pogledaše se bez riječi, izvadiše duhanske kutije, smotaše po jednu i zapališe. Ćutali si i pušili bez riječi. Potom ustadoše i bez riječi počeše ispočetka. Ni na jednom od njih nije se mogla primijetiti ni ljutnja, ni zabrinutost.
-Biće kad bude, nije posao zec-znali su često reći obojica. Sada ih već odavno nema. Otišli su obojica, baš onako kako su i oduvijek živjeli, nečujno, tiho, bez srkleta. Ostala je priča i sjećanje na dobre ljude koji su znali da smo ovdje na ovom svijetu, veoma kratko. A nije da se nisu sekirali, jašta su, nego su vidjeli da se na neke stvari i pored sve brige i sekiracije ne može nešto posebno uticati pa onda bolje koja sijeda manje.
Ko obilazi kući dolazi, a ko žuri, vrat slomi.