Hodžina sjećanja (100): Šehid Remzija Suša (1972-1994) – Posljednji osmijeh darovan Majci

Šehidski cvijet rosni

Hodžina sjećanja (100): Šehid Remzija Suša (1972-1994) – Posljednji osmijeh darovan Majci

Šehid Remzija Suša je rođen 5. 5. 1972. godine u Voljevcu, općina Fojnica. Bio je najmlađe dijete čestitih roditelja, Muniba i Munira-hanume (Pašić), kojima je Allah dž. š. prethodno darovao kćerke kćerke Sadetu (Hodžić) i Hidajetu (Durak).

Vrijedni Babo je radio u fojničkoj Pilani, a plemenita Majka je brinula o domaćinstvu i  svojim voljenim evladima, njihovom odgoju, odrastanju i upućivanju na Pravi put.

Rani dio njihova života, sjeća se Majka Munira-hanuma, živjeli su u velikom zajedničkom domaćinstvu koje se sastojalo od dvanaest članova, a kojim je upravljao svekar hadži Mujo.

Tada su imali po sedam krava, tri vola za obradu zemlje te su sijali, kosili i kultivirali desetine dunuma zemlje.

U takvom ambijentu ljubavi, porodičnog zajedništva i odgovornog rada, rastao je  i stasavao šehid Remzija.

Redovno i kvalitetno je pohađao mekteb u Voljevcu pred muallimima hadži Asim-ef. Mujićem i hadži Kasim-ef. Kršićem, a uspješno je završio  osnovnu i srednju drvno-prerađivačku školu u Fojnici.

Izrastao je u poštenog, karakternog, vrijednog, mirnog i principijelnog mladića koji je imao svoj stav i kao takav bio prepoznatljiv u porodici i među brojnim prijateljima.

Vojni rok je služio u Skoplju uoči same agresije na našu jedinu Domovinu. Tu je shvatio da se JNA pretvorila u četničku vojsku koja je petokraku zamijenila kokardom.

Uz garantno pismo od roditelja šehid Remzija je uspio izaći iz kasarne i neizvjesnim putevima doći svojim zabrinutim roditeljima i svojoj Bosni nad kojom su se već nadvili tamni oblaci četničkog zla.

Zato se odmah, početkom srpsko-crnogorske agresije na našu Državu, uključio u TO odnosno herojsku Armiju R BiH.

Aktivno je učestvovao u pripremama za odbranu i organizaciji seoskih straži. Hrabro i nepokolebljivo je ratovao na Kralupima i Igmanu, a naročit doprinos je dao u julskoj odbrani i očuvanju svoje Ostružnice i Fojnice u ustavno-pravnom poretku Republike Bosne i Hercegovine, a protiv separatističkog HVO-a koji je našu općinu planirao okupirati i prisajediniti fantomskoj hzhb.

Takvi njihovi zločinački ataci su trajali sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. U tim stalnim borbama  šehid Remzija se kalio te je, u duhu svoga imena Remzija-simbol, predstavljao simbol hrabrosti, spremnosti i nesalomljivosti u odbrani slobode, nezavisnosti i cjelovitosti naše zemlje.

Tako je početkom februara 1994. godine, dok su Jasikovcom odjekivali pucnjevi borbi prsa u prsa, šehid Remzija istrčao iz kuće da pomogne saborcima.

Majka Munira-hanuma  ga je pokušala zadržati, ali se on samo osmjehnuo i otišao ka Jasikovci.

To je bio njegov posljednji osmijeh darovan Majci.

U utorak, 4. 2. 1994. godine, šehid Remzija je na Bolji svijet preselio na Jasikovci u bespoštednim borbama protiv separatističkog HVO-a. Sutradan mu je klanjana dženaza i obavljen ukop u mezarju Ostružnica.

Iskreno molimo Allaha Milostivog da šehidu Remziji Suši, simbolu hrabrosti, spremnosti i nesalomljivosti, podari sve ljepote Dženneta!

Fojnica,  7. 11. 2026. godine

Prof. Mensur-ef. Pašalić