Ko su ljudi koji od 1962. godine žive u Zemaljskom muzeju BiH, ispred kojeg su pekli prase, i kako su dospjeli tu?

Ne prestaju iščuđavanja u medijima i na društvenim mrežama uzrokvana jučerašnjom viješću da je u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja u Sarajevu na ražnju okretano prase, a o čemu su javnost podrobnije informirali upravo iz Muzeja.

Vijest je preplavila medije i izvan Bosne i Hercegovine.

Iz Uprave Zemaljskog muzeja pojasnivši detalje ovog nesvakidašnjeg slučaja.

– Neriješeni status Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, između ostalog, obuhvata i poraznu činjenicu da u samoj zgradi Muzeja još uvijek stanuje porodica nekadašnjeg domara, sa kojom je Muzej u viševrsnim pravnim sporovima. Dotična porodica kontinuirano, pored stana koji im je dodijeljen na diskutabilan način, uzurpira i Botanički vrt, konstantno praveći probleme i incidente zaposlenicima, posjetiocima, izvođačima. Unatoč uloženim naporima i sredstvima da se južni botanički vrt Muzeja uredi, privede svrsi i otvori za prijatelje i posjetioce Muzeja, nemoćno svjedočimo da se uz zid nacionalnog spomenika prži ajvar ili okreće prase – naveli su između ostalog iz Muzeja.

U prostoru koji pretvoren u stan već decenijama živi porodica nekadašnjeg domara Mustafe Jamakosmanovića.

U maju 2021. godine Mustafina udovica Vasilija Jamakosmanović, tada 83-godišnjakinja, govorila je o tome kako su dospjeli u Muzej.

Njezin je muž zaradio penziju radeći u Muzeju. No on i Vasilija nikada nisu uspjeli dobiti svoj stan iako na njega imaju pravo. Vasilija je za sebe, smijući se, rekla da je najstariji eksponat ove najvažnije institucije kulture države Bosne i Hercegovine.

– Moj Mustafa je radio u Elektrobosni, bio je električar. Onda smo 1962. godine prešli ovdje u Muzej. To je bila ljubav na prvi pogled. Totalna ljubav. Kolega ga zvao da dođe da radi u Valtera Perića, ma kakvi, nije htio ni čuti. Imamo dvoje djece.

Sva je zemlja Jamakosmanovića bila gdje je sada naselje Grbavica. To su komunisti uzimali za gradnju. Ovo uopće nije ličilo na stan.

Mogli smo kuću napraviti koliko smo novaca u ovo uložili. Ni banje, ni struje kako treba, ničega nije bilo.

Muž je to sve dotjerao i sredio, a onda se s vremenom dosta stvari sređivalo. Zvao ga kolega, nudio mu šefovsko mjesto u Valtera Perića, a on nije volio terene, puno je po terenima išao dok je radio u Eletrobosni – pičala je Vasilija za Stav.

Vasilija je bila zubni tehničar, radila je taj posao 40 godina.

–  Preko Doma zdravlja dobih stan, ali morali smo i od muža bodove uzeti, prije je to tako išlo. Muzej ne dade, jer ako će raditi u Muzeju, mora onda tu i stanovati, to je bio uvjet. Nagovarala sam ga da da otkaz, ali on ne htjede o tome ni pričati. Imamo mi stanarsko pravo, to smo kod advokata sve sredili. Muž se u početku bavio električnim instalacijama u Muzeju. Nakon toga, pošto nije bilo ni vodoinstalatera, ni stolara, ni bravara, on je te sve poslove preuzeo na sebe. Bio je majstor za sve i tvrdim da je bio jedan od najvrednijih ljudi. Sve je stizao. Nije imao zanatlijsku plaću, već kao nadzornik zgrada, drugačije se to zvalo. Ali šta vrijedi kad su prosvjeta, kultura i zdravstvo za vrijeme Jugoslavije imali užasne plaće. Muž je otišao 1996, a ja 1993. godine u penziju – pričala je Vasilija, inače porijeklom iz Hrvatske.

– Sve vrijeme rata proveli smo u Muzeju. Mustafa mi je obolio 1992. godine od teške depresije, nekako od samog početka rata. Valjda ga je taj strah da neće biti vode, struje, hrane i da ćemo stradati savladao i iz toga se nije mogao otrgnuti. Ja se dobro sjećam i Drugog svjetskog rata, jeli smo i korijenje i lišće. Sve se to izdrži. Deset je godina muž bolovao od teške depresije. Tražili su da ga ostave u bolnici i da stalno gore bude. Međutim, htjela sam da je sa mnom.

Mi smo ono miješano, miješani brak. Najgore smo prošli i izvukli najdeblji kraj.

Sjećam se jednog Kanađanina koji je tu dolazio za vrijeme rata. Poslije je po medijima govorio, a mi smo to s užitkom čitali: “Bio sam u Sarajevu, nema vode, nema struje, puca se, ali ljepših i dotjeranijih žena nisam u svom životu vidio.” A onda negdje u tom intervjuu kojeg je dao za neke novine, ne sjećam se više za koje, kaže: “Najgore su prošli miješani brakovi” – ispričala je Vasilija Jamakosmanović.

Dodala je i to da oni nisu bili jedini koji su živjeli u Muzeju:

– Prije je živjela tu porodica Pandurević. Oni su došli malo poslije nas. Bili baštovani i 1992. godine su pobjegli na Pale.

– Muzej je dužan da nama osigura stan, tako je u rješenjima, tako je i u ugovoru. Međutim, niko ništa ne govori o tome.

Muzej je prije rata kupovao stanove i bila su dva stana na Grbavici. Muž je pisao molbu da dobije taj jedan stan, da imamo nešto. Međutim, odbili su ga k’o s nokta i dali drugima koji nisu zaslužili. S druge strane, Muzej ne polaže nikakvo pravo na ovaj stan u kojem živim. Ništa mi ne mogu, ne mogu čak ni mog unuka istjerati. Takav je ugovor, dok god oni nama ne nađu adekvatnu zamjenu.

Imamo 80 kvadrata. Živim sa sinom. I on je bolestan, ima tri bajpasa, a operirao je i neki tumor na srcu. Živio je i radio u Njemačkoj, mnogo radio, od posla se i razbolio. Prije osam godina se vratio. Drugi sin živi u Kanadi – ispričala je tada Vasilija Jamakosmanović.