Hodžina sjećanja (50): Šehid Mehmed-Meho Omerčević (1972-1993) – Zlatni ljiljan zlatne kose i herojskog srca

Šehidski cvijet rosni

Hodžina sjećanja (50): Šehid Mehmed-Meho Omerčević (1972-1993) – Zlatni ljiljan zlatne kose i herojskog srca

Šehid Mehmed-Meho Omerčević je rođen  7. 12. 1972. godine u Ragalama, općina Fojnica. Roditelji mu bjehu hadži Ekrem i Selima (Omerčević) koji su još imali kćerku Sabiru i sina Reufa koje su odgajali u duhu naše bošnjačke tradicije i u želji da ih izvedu na Pravi put. Ekrem je marljivo radio u Pilani, a uzgajali su i po nekoliko krava od čijeg mlijeka je Selima-hanuma pravila predivni suhi sir kojeg je prodavala jačajući kućni budžet.

Tako su sagradili i kuću na fojničkim Lukama radi kvalitetnije budućnosti njihovih evlada.

U ambijentu porodične ljubavi i podrške rastao je šehid Mehmed koji je završio osnovnu školu u Fojnici kao i srednju drvno-prerađivačku. Bio je naročito brižan prema Majci i sestri, trenirao je karate, volio je oružje pa je kao dječarak išao u lov sa svojim odraslim rođacima i komšijama.

Na odsluženje vojnog roka u „JNA“ je otišao 1991. godine, ali se nakon par mjeseci iskrao iz Beograda jer je uočio da su kasarne postale četničke jazbine. Zato se energično, nepokolebljivo i potpuno uključio u PL, TO i herojsku Armiju Republike Bosne i Hercegovine radi odbrane cjelovite, nezavisne i slobodne jedine nam Domovine. Već se u junu 1992. godine, sa još trojicom Fojničana, uključio u visočku „Tufinu četu“ gdje su branili Kralupe, Mandino brdo, ali su i oslobodili rejon Prijeko. Prethodno su tokom noći forsirali rijeku Bosnu gumenim čamcima, deminirali minsko-eksplozivna sredstva pa uništili teško utvrđene četničke zemunice. Potom su ga njegov patriotizam i neiscrpna energija odveli u Zenicu, u Purićevu četu Patriotske lige sa kojom je furiozno oslobodio rejon Meokrnje.

Uz rahmetli Remziju Hajdarevića Džoa među prvima se uključio u Interventni vod TO  sa kojim je dao ogroman doprinos julskoj odbrani i očuvanju Fojnice u ustavno-pravnom poretku Države R BiH.

Tokom augusta i septembra 1993. godine, na prijedlog Komande, sa Nijazom Huskićem je uspješno savladao vrlo zahtjevan specijalistički kurs za diverzante. Nepresušna ljubav za slobodom i akcijom odveli su ga u DIČ „Džo“ 310. brdske brigade sa kojima je neustrašivo učestvovao u oslobađanju Vareša. Kao komandir jedne grupe, herojski je poginuo 1. 11. 1993. godine tokom oslobađanja kote na Perunu.

Sutradan je šehid Mehmed-Meho Omerčević ukopan u mezarju Ragale.

General Rasim Delić ga je 10. 7. 1994. godine posthumno odlikovao največim ratnim priznanjem „Zlatnim ljiljanom“, a šehid Mehmed je dobitnik i više zahvalnica i priznanja za njegovo herojstvo i nemjerljiv doprinos odbrani Države.

Allahov keramet je da ga je njegova sestra Sabira, prije njenog porođaja, sanjala u sobi punoj serdžada, kako joj govori da treba klanjati i da ona svome sinu dadne ime po njemu, dakle Mehmed. Naravno, ona je to s ljubavlju i dubokom emocijom učinila i sada njen sin Mehmed Čilaš, inače asistent na Šumarskom fakultetu u Sarajevu, s ponosom nosi dajdžino ime. Također, brat Reuf je dao sinu ime Mehmed koji će pamtiti lijepa kazivanja o patriotizmu i herojstvu njegovog amidže šehida Mehmeda.

Neka Allah Milostivi podari šehidu Mehmedu-Mehi Omerčeviću sve ljepote Dženneta!

Fojnica, 17. 5. 2026. godine

Prof. Mensur-ef. Pašalić