Hodžina sjećanja (35): Fojničanin Hašim Kučuk Hoki (1946-2002) – Pjevač čije su ploče prodavane u višemilionskom tiražu

„Efendija, želja mi je snimiti ezan, ali u terci, terci!“

Piše: prof. Mensur-ef. Pašalić

Posljednji put sam vidio Hašima Kučuka Hokija u augustu 2002. godine. Sreli smo se u ulici Zijaha Dizdarevića kod obućarske radnje Ismeta Čohadžića. Nakon što smo se uljudno pozdravili, Hašim mi je rekao: “Efendija, želja mi je snimiti ezan, ali u terci, terci!“ Dok je to ushićeno govorio, podigao je desnu ruku ka munari Čaršijske džamije sa koje se razlijegao ezan za ikindijski namaz, pucketao prstima i dječački poskakivao uz insistiranje „u terci, u terci“. Naravno, prihvatio sam njegov prijedlog koji, nažalost, nije realiziran zbog Hašimove prerane smrti.

Inače, Hašim Kučuk Hoki je rođen u Fojnici 31. 3. 1946. godine. Njegovi čestiti roditelji, Alija i Halida-hanuma (Muderizović), uz Hašima su imali još sina Abduldžemala i kćerku Nesimu (Hurem) koji su djetinjstvo i mladalačke dane provodili uz starije sestre Fedhiju (Numanagić) i Bedriju.

(Slika sa majkom Halidom i porodicom)

Dok se babo Alija bavio mesarstvom – tradicionalnim porodičnim biznisom, majka Halida-hanuma je kao praunuka znamenitog šejha i muderrisa Arif-ef. Kurda te unuka Hakk-ef. Muderizovića, djecu odgajala u duhu vjere, bošnjačke tradicije i kulture. Tako je Hašim od ranog djetinjstva pohađao mekteb i 14 godina, svojim lijepim i melodičnim glasom, učio ezane sa Srednje i Čaršijske džamije u Fojnici. To nam je potvrdio Hasan Smajić (1954) koji nas je podsjetio da se šezdesetih godina prošlog stoljeća mektebsko podučavanje odvijalo u Srednjoj džamiji pred muallimima Ibrahim-ef. Kršićem i Salem-ef. Hadžimejlićem. Oni su često prozivali Hašima da ustane, prouči ezan pred mekteblijama i tako im na najljepši način praktično pokaže ispravnu izvedbu ezana. Hašim je, također, od ranog djetinjstva uz svoga oca pjevušio sevdalinke pripremajući se, ispostaviće se, za velika muzička ostvarenja.

Simbiozu svoga predivnog glasa kao Božijeg dara, prirodne muzikalnosti i talenta, Hašim je plasirao u javnost sa svojih osamnaest godina kada je napisao i snimio pjesmu „Nema te više Alija“, a posvetio ju je svome voljenom babi Aliji. Njome je on, u jeku komunističkog antimuslimanskog narativa, promovirao očevo ime Alija kao paradigmu muslimansko-bošnjačkog identiteta, duboku emociju i patnju sina za umrlim ocem te je snažno poentirao rijčima dove „nek’ ti je rahmet veliki, beskrajni, golemi“ koju uče njegovi sinovi. Ova pjesma mu je bila sjajna uvertira za ulazak u vrh jugoslovenske muzičke folk-scene sedamdestih godina prošlog stoljeća. To je bilo vrijeme kulminacije njegovog izvanrednog uspjeha, popularnosti, učešća i pobjeda na festivalima, snimanja i prodaje ploča u tiražu od čak 40 miliona. Za to je nagrađen sa nevjerovatnih 40 „zlatnih ploča“ i 5 „zlatnih mikrofona“. Njegove evergeen pjesme su uz „Nema te više Alija“: „Nazdravite drugovi, „Pjevaj prijatelju“, „Emina“, „Tugo, moja tugo“, „Ne ljuti se majko mila“, „Bolne grudi otrovane“, „Volio sam samo jednom“, „Tužni život“ i druge. Hašim Kučuk Hoki je svojim čistim, melanholičnim i maestralnim glasom te perfektnim pjevanjem stekao takav rejting da su ga pratili harmonikaški virtuozi: Ismet Alajbegović Šerbo, Jovica Petković i Omer Pobrić, a rado su u njegovom društvu bili i sa njim pjevali: Toma Zdravković, Davorin Popović Lepa Lukić, Silvana Armeneulić, Predrag Živković Tozovac, Alma Ekmečić, Predrag Cune Gojković i druga zvučna imena tadašnje jugoslovenske estrade.

Ipak, Hašimov uspon nije bio nimalo lahak. Došao je iz male sredine, nije imao bogate i političke mecene, pjevao je sevdalinku i narodnu muziku, a vizuelno je bio roker sa dugom kosom, sunčanim naočalama i odijevnim stajlingom liberalnog Zapada. Taj kontrast je u početku njegove karijere izazivao skepsu i podsmijeh te distanciranje nekih kolega. Posebno ih je u vrijeme „maspoka“ iritirala njegova opčinjenost Titom, naglašenim jugoslovenstvom i konceptom bratstva i jedinstva koji je Hašim živio. Stoga je na vrhuncu karijere, nakon Titove smrti, odselio u Ameriku gdje se u Njujorku bavio ugostiteljstvom. U njegovom restoranu „Sarajevo Olimpic Village“ služena su tradicionalna bosanska jela, njegovalo se jugoslovenstvo, a Hašim je pjevao za svoj ćejf i zadovoljstvo svojih prijatelja i gostiju. I tada nije zaboravljao svoju Majku, porodicu, Fojnicu i Domovinu. Nostalgija ga je nekoliko puta do 1992. godine vraćala u njihov zagrljaj. Dolazio je svojim Chevrolet Camarom, dopremljenim iz Amerike, kojim je obilazio bosansko-hercegovačke gradove i impresionirao brojne fanove.

(Hašim sa svojim Chevrolet Camarom)

Neposredno pred agresiju na našu Državu, Hašim se definitivno vratio iz Amerike nakon što su mu antijugoslovenski i antibosanski neočetnički elementi minirali njegov restoran u Njujorku i tako uništili sve što je posjedovao.

Šokiran razmjerama velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, počinjenim brutalnim zločinima i neprijateljstvima od dojučerašnjih komšija, Hašim Kučuk Hoki je snimio iznimno patriotsku pjesmu „Probudi se Bosno moja mila“ koja, po svojim bosanskim svevremenskim porukama zajedničkog života „dobrih jarana“ nasuprot „hajvana“, zavrijeđuje posebnu pažnju.

Inače, u svom bohemsko-hedonističkom stilu života, Hašim se ženio više puta te sjećanje na njega čuvaju njegova djeca: Darija, Alija-Tito, Alisa, Dijana-Emina, Darijo i Una. U Fojnici je, uz ljubav i pažnju tetke Nesime, odrasla Dijana-Emina koje se sjećam po nježnosti, srdačnosti, kulturi i mektebskim uspjesima postignutim sa rodicom Hašom.

Hašim je bio omiljena ličnost svih generacija Fojničana koji su ga plebiscitarno podržali u njegovoj muzičkoj karijeri. Nezaboravan je angažman nastavnika Dževada Mujkanovića koji je 1971. godine svakom učeniku O.Š. „Kata Govorušić“ podijelio poštanske dopisnice kojim su glasali za Hašima Kučuka Hokija na Ilidžanskom festivalu, a na kome je on dominantno pobijedio pjesmom „Nazdravite drugovi“. Uz Hašima se vezuju i brojne anegdote koje su mu, uz njegov vokalni potencijal, šarm i bosanski humor, pomogli u promoviranju među etabliranim , ali prepotentnim i iskompleksiranim pjevačima. U duhu „reklama je i loša reklama“, Hašim je u intervjuima za jugoslovenske medije govorio da je bio „nepismen do odlaska u JNA, da je u Beograd otišao u opancima, da je muzičke gene naslijedio od oca koji je svirao na klaviru, a da mu je majka bila balerina“ itd.

Svoju unikatnost i dosljednost Hašim je pokazao sedamdesetih godina kada je sa bratom Abduldžemalom i članovima benda otišao na turneju u Sovjetski savez da pjevaju jugoslovenskim gastarbajterima. Graničari Sovjetskog saveza su ih zaustavili i zabranili im ulazak dok se ne ošišaju jer su ”bitlsi” bili dio dekora omraženog „truhlog zapada“. Naravno, svi su se ošišali osim Hašima koji je rekao: „Ko ih *ebe! Mene neće ošišati. Hajte vi, ja ću vas čekati ovdje u kafani dok ne završite turneju“. Tako i bi.

Posljednje godine života Hašim Kučuk Hoki je proveo u Novom Sadu gdje je, pod nerazjašnjenim okolnostima, poginuo u saobraćajnoj nesreći u mjestu Kovilj na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, 25. 11. 2002. godine. Ukopan je na groblju Sakule, a dženaza-namaz mu je klanjana u odsutnosti u Fojnici.

Na kraju, predlažem odgovornim da se, npr., u okviru „Fojničkog ljeta“ organizira Noć sjećanja na Hašima Kučuka Hokija i njegov muzički opus.

Neka je rahmet veliki pjevačkoj duši Hašima Kučuka Hokija!

Fojnica, 16. 1. 2026. godine

Prof. Mensur-ef. Pašalić