Evropa poziva građane da stvaraju zalihe: Evo šta treba imati kod kuće

Evropske države sve više pozivaju građane da u svojim domovima osiguraju zalihe hrane, vode, lijekova i drugih osnovnih potrepština za slučaj kriznih situacija. Dok Evropska unija preporučuje spremnost za najmanje 72 sata, pojedine zemlje idu znatno dalje i savjetuju zalihe za sedam ili čak deset dana. Iza ovih preporuka stoji šira promjena u evropskoj ekonomiji: sigurnost snabdijevanja sve više dobija prednost nad najnižim troškovima poslovanja.

Rastuće geopolitičke napetosti, prirodne katastrofe, kibernetički napadi i poremećaji u globalnim lancima snabdijevanja naveli su evropske institucije da preispitaju način na koji se države, kompanije i domaćinstva pripremaju za vanredne situacije.

Evropska komisija je u martu 2025. godine predstavila Strategiju Unije za pripravnost, kojom se, između ostalog, predviđa razvoj smjernica za osiguravanje samostalnosti stanovništva tokom najmanje 72 sata krizne situacije.

To podrazumijeva da domaćinstva raspolažu osnovnim potrepštinama u slučaju privremenog prekida snabdijevanja električnom energijom, vodom, hranom ili drugim neophodnim proizvodima i uslugama.

Riječ je o preporukama, a ne o zakonskoj obavezi građana.

Njemačka preporučuje deset dana, skandinavske zemlje sedam

Pojedine evropske države već imaju detaljno razrađene nacionalne smjernice.

Njemački Savezni ured za civilnu zaštitu i pomoć u katastrofama (BBK) u svom vodiču za pripremu na krize i katastrofe preporučuje građanima da, kada je moguće, osiguraju osnovne zalihe za deset dana.

Istovremeno naglašava da su i zalihe za tri dana korisne te da ih domaćinstva mogu stvarati postepeno, u skladu s finansijskim mogućnostima i raspoloživim prostorom.

Švedske vlasti savjetuju građanima da budu spremni samostalno funkcionisati najmanje sedam dana, uključujući situacije bez električne energije, vode ili mogućnosti kupovine hrane.

Sličnu preporuku ima i Norveška, koja je 2024. godine produžila preporučeni period samostalne pripravnosti domaćinstava sa tri na sedam dana.

Ove mjere nisu usmjerene isključivo na moguće ratne sukobe. Njihova svrha je priprema i za poplave, ekstremne vremenske prilike, prekide energetskih sistema i druge poremećaje koji mogu privremeno onemogućiti normalno funkcionisanje društva.

Šta tačno preporučuju evropske države?

Ovo je objedinjeni spisak na osnovu zvaničnih preporuka Njemačke, Švedske i Norveške. Nije riječ o jedinstvenom obaveznom spisku EU.

Kontrolna lista za domaćinstvo

Hrana i voda

• Pitka voda – Norveška preporučuje oko 20 litara po osobi za sedam dana
• Konzerve ribe, mesa, graha, leće i povrća
• Riža, tjestenina, zobene pahuljice i dvopek
• Orašasti plodovi, suho voće, med i energetske pločice
• Dugotrajno mlijeko, ulje, kafa i čaj
• Hrana za bebe i kućne ljubimce, ako je potrebna

Oprema i komunikacija

• Baterijska ili ručna lampa i rezervne baterije
• Radio na baterije ili ručno punjenje
• Napunjena prijenosna baterija (power bank)
• Otvarač za konzerve
• Topla odjeća, deke i vreće za spavanje
• Sigurna alternativna oprema za pripremu hrane

Zdravlje, higijena i dokumenti

• Lijekovi koje redovno koristite i komplet prve pomoći
• Toaletni papir, vlažne maramice i higijenske potrepštine
• Manji iznos gotovine i više načina plaćanja
• Kopije važnih dokumenata i telefonski brojevi zapisani na papiru

EU priprema i zajedničke strateške zalihe

Priprema građana samo je jedan dio šire evropske strategije.

Evropska komisija je u julu 2025. godine predstavila i Strategiju EU za stvaranje zaliha, čiji je cilj bolje koordinisanje javnih i privatnih rezervi ključnih proizvoda.

Strategija obuhvata planiranje potreba, praćenje lanaca snabdijevanja, jačanje sigurnosti isporuka i organizovanje rezervi proizvoda neophodnih za funkcionisanje društva.

Time se nastoji smanjiti zavisnost od pojedinačnih dobavljača i povećati sposobnost evropskih država da odgovore na poremećaje u međunarodnoj trgovini i proizvodnji.

Za kompanije to znači da se, pored cijene nabavke, sve više pažnje posvećuje pouzdanosti dobavljača, dostupnosti rezervnih kapaciteta i mogućnosti nastavka poslovanja u kriznim okolnostima.

Sigurnije snabdijevanje može značiti i veće troškove

Kako piše Financije.hr, poziv građanima da stvaraju kućne zalihe otvara i šire ekonomsko pitanje: koliko košta otpornost na krize i ko će je finansirati?

Kompanije su decenijama nastojale smanjiti troškove skladištenja i održavati što manje zalihe, oslanjajući se na pravovremene isporuke sirovina i proizvoda.

Takav model poslovanja, poznat kao „just-in-time“, omogućava smanjenje troškova i efikasnije korištenje kapitala, ali je osjetljiv na prekide u transportu, proizvodnji i međunarodnoj trgovini.

Zbog toga se sve veća pažnja posvećuje modelu „just-in-case“, koji podrazumijeva veće sigurnosne zalihe, alternativne dobavljače i rezervne kanale snabdijevanja.

Međutim, takav pristup zahtijeva dodatna ulaganja.

Veće zalihe znače potrebu za dodatnim skladišnim prostorom, većim obrtnim kapitalom, osiguranjem robe, energijom za skladištenje i dodatnim logističkim kapacitetima.

Dio tih troškova kompanije mogu preuzeti kroz smanjenje profitnih marži, dok se dio može prenijeti na krajnje cijene proizvoda i usluga.

Ipak, to ne znači da će preporuke građanima o kućnim zalihama same po sebi izazvati značajan rast inflacije. Ekonomski efekti zavisit će prvenstveno od obima ulaganja u sigurnost snabdijevanja i načina na koji kompanije budu prilagođavale svoje poslovanje.

Koliko će priprema koštati građane?

Osim kompanija i država, dio troškova pripravnosti snose i sama domaćinstva.

Kupovina dodatnih količina hrane, vode, baterija, lijekova i drugih potrepština zahtijeva novac koji pojedina domaćinstva teško mogu izdvojiti odjednom.

Zbog toga njemačke vlasti, između ostalog, preporučuju postepeno stvaranje zaliha, umjesto velikih jednokratnih kupovina.

Poseban izazov predstavljaju domaćinstva s nižim prihodima, koja imaju manje mogućnosti za izdvajanje novca za proizvode koji možda neće biti potrebni duže vrijeme.

Pritom stručne preporuke ne podrazumijevaju paničnu kupovinu niti stvaranje prekomjernih zaliha, već racionalno planiranje osnovnih potreba i redovno obnavljanje proizvoda koji imaju rok trajanja.

Evropska strategija tako pokazuje da se otpornost na krize postepeno pretvara u sastavni dio ekonomskog planiranja. Umjesto oslanjanja isključivo na najniže troškove, države i kompanije sve više razmatraju koliko su spremne platiti da bi snabdijevanje ostalo stabilno i u vanrednim okolnostima.