Davud nema školskog druga u klupi, jedini je učenik u školi u Dragovićima

Nije isto školovanje za svako dijete. Neka do škole putuju kilometrima, u nekim učionicama sjede tek po dva učenika, a nerijetko zajedno uče djeca različitih razreda. Ipak, kada zazvoni školsko zvono, radost je ista bez obzira na to koliko je velika škola i koliko je djece u učionici.

Miralem Aščerija, učitelj u Područnoj školi “Dragovići”, s ekipom Hayat televizije podijelio je svoja sjećanja na dane kada je, prije 30 godina, prvi put zakoračio u učionicu kao učitelj. Tri decenije kasnije prisjeća se prvih učenika i puta kojim je zajedno s generacijama djece prolazio kroz život.

Pamtim od svojih školskih dana da je bilo preko 100 djece. U prvoj generaciji bilo je 42, a iz godine u godinu sve manje i manje. Danas je došlo do toga da imamo jedno dijete. Kada Davud ode, pitanje je da li će ijedno dijete ostati, a da ne pričam šta će biti i s ostalim područnim školama. Sve je to upitno. Pošto je jedno dijete, uklapamo se gdje možemo. Negdje treba više vremena, negdje manje. Učitelj je nekada bio više cijenjen nego danas, samo što danas nema djece, a imamo vremena napretek, rekao je učitelj Miralem.

Davud Ajanović ima deset godina, a njegov omiljeni predmet je Bosanski jezik. Ipak, ono što mu najteže pada jeste činjenica da nema druga s kojim bi dijelio školsku klupu. Njegova majka kaže da Davudu nedostaje društvo vršnjaka i da mu je upravo samoća u učionici najteža.

S činjenicom kakva su današnja vremena, izazov je biti roditelj. Dobro se snalazimo, suprug i ja radimo, imamo samo jedno dijete i dobro nam dođe kada nam neko nešto pokloni ili donira. Najteže mu je što je kao dijete sam tu. Teško je nama odraslima, a kamoli djetetu. Oni će se takmičiti, nije lahko. Vazda govori:  ‘Što moram ići ovdje, što ne idem u Vareš, gdje idu ostala djeca?’ Godinu tek ide u Vareš, kazala je Davudova majka Azra Ajanović.