Vijesti iz Fojnice i okoline
Hodžina sjećanja (58): Šehid Munira-hanuma Bukvić (1946-1993) – Život posvećen sinovima
Šehid Munira Bukvić (Ajanović) je rođena 1. 10. 1946. godine u Repovcima kod Konjica. Njeni čestiti roditelji Pašo i Safija-hanuma su 1959. godine doselili u fojničke Hadroviće, a imali su još kćerke Zlatku (Dedić), Fatimu (Buharaliju) i Šemsu (Keso) te sina Muju. Sve su ih odgajali u duhu islama, bošnjačke tradicije, marljivosti i porodične pažnje.
Šehid Munira-hanuma je bila žena velikog srca, vrijedna domaćica, plemenita kćerka i brižna majka koja je svoj život nesebično posvetila porodici, suprugu i odgoju svojih sinova Kemala, Senada i Sejada.
Njena najveća radost bila je sreća njezine djece i toplina porodičnog doma koju je godinama gradila ljubavlju, strpljenjem i požrtvovanošću. Svoju dobrotu, odgovornost i spremnost da se žrtvuje za druge nije samo pokazivala riječima nego je to činila i svojim hajirli postupcima. Bogatstvom takvih vrijednosti zaogrnula je i svoje sinove.
U najtežim vremenima agresije na našu jedinu domovinu Republiku Bosnu i Hercegovinu ostala je uz svoju porodicu, pružajući im snagu i sigurnost koliko god je mogla.
U petak, 31. decembra 1993. godine, dok je u porodičnoj kući pripremala ručak za svoju djecu i najmilije, dogodila se tragedija koja je zauvijek promijenila živote svih koji su je voljeli.
Toga dana su se u kući nalazili članovi porodice i rodbina vjerujući da su na sigurnom mjestu, zaklonjeni od ratnih stradanja.
Nažalost, brutalni rat nije poštedio ni njihov dom. Šehid Munira-hanuma je, nakon eksplozije granate ispaljene sa položaja HVO-a, pogođena u predjelu srca i preselila je kao civilna žrtva rata, a tom prilikom je ranjena i njena draga sestra Fatima.
Sutradan je šehid Munira-hanuma ukopana u mezarju Šećerhanova bašća.
Njena prerana smrt ostavila je duboku i neizbrisivu prazninu u srcima njezine djece, porodice i svih koji su je poznavali.
Ipak, ono što je godinama usađivala u svoje sinove nastavilo je živjeti kroz njihova djela. Nakon njezinog preseljenja, sin Kemal je, noseći u sebi majčinsku snagu, ljubav i osjećaj odgovornosti koje je od nje naučio, preuzeo brigu o svoja dva mlađa maloljetna brata, Senadu i Sejadu. Tako je nastavio put dobrote i požrtvovanosti koji je njegova majka cijeli život živjela.
Inače, Kemal i njegova supruga Zenaida su kćerki Muniri dali nanino ime kako bi ta nesvakidašnja dobrota i posvećenost nastavili živjeti
I nakon mnogo godina, šehid Munira-hanuma živi kroz uspomene, dove i ljubav svojih najmilijih. Ostala je upamćena kao simbol majčinske ljubavi, dobrote i nesebičnog davanja – žena koja je do posljednjeg trenutka bdjela nad svojom porodicom.
Neka Milostivi Allah šehidi Muniri-hanumi Bukvić podari sve ljepote Dženneta!
Fojnica, 25. 6. 2026. godine
Prof. Mensur-ef. Pašalić
