Edeb i njegova Džeta: Profesor visočke medrese Muhamed Mušinbegović odlazi u penziju

Objava direktora Medrese, Dženana ef. Rezakovića, otvorila je niz emocija i sjećanja vezanih za profesora Muhameda Mušinbegovića – čovjeka kojeg su kolege i učenici godinama jednostavno zvali Edeb. Nadimak koji nije nastao slučajno, nego kao priznanje njegovom karakteru, ponašanju i odnosu prema znanju i ljudima.

Punih 26 godina, 5 mjeseci i 11 dana profesor Mušinbegović je u Medresu dolazio istim automobilom. Ista Volkswagen Jetta, isti put, isti ritam. U vremenu izraženog materijalizma i stalne potrebe za promjenom, on je ostao dosljedan sebi – tih, odmjeren i skroman.

Gazinovac i Azharovac, profesor tefsira i fikha u Medresa Osman ef. Redžović, generacijama učenika nije prenosio samo znanje, nego i odgoj. Njegova nastava imala je jasna pravila bez povišenog tona, ali s jasnom porukom odgovornosti. U zbornici – blag osmijeh. U džamiji – pogled koji podsjeća na ozbiljnost emaneta i težinu riječi koja se izgovara.

Njegov kolega i poznanik iz Medrese, Mensur ef. Pašalić, o profesoru Mušinbegoviću kaže da je bio poseban i među posebnima:
„Bio je u Medresi kao hodajući primjer edeba i čestitosti – uvijek smiren, bez naglih riječi, odmjeren u svakom postupku, skroman u ponašanju i čistog nijeta u onome što radi.“

U jednoj kratkoj anegdoti, koju je podijelio direktor Medrese prof. Rezaković, sažeta je cijela njegova životna filozofija. Na prijedlog da se uslika uz svoju prepoznatljivu Džetu – jer je i ona postala dio njegove priče – profesor jednostavno odgovara:
„Može, bilo bi lijepo.“
A zatim, s osmijehom dodaje:
„Mogli smo se danas uslikati, malo sam sinoć opr’o auto.“

I u toj rečenici – urednost, poštovanje, dostojanstvo. Onakav kakav je bio u učionici, u džamiji i u svakodnevnom životu.

Isto auto. Isti putevi. Isti predmeti.
A generacije učenika koje su se smjenjivale, noseći sa sobom ono najvažnije – primjer kako se znanje živi.

Odlaskom profesora Muhameda Mušinbegovića u penziju, Medresa ne ispraća samo dugogodišnjeg profesora tefsira i fikha. Ispraća čovjeka kojeg su zvali Edeb – jer je edeb živio, a ne samo predavao.