Hodžina sjećanja (12) Hana-hanuma Srnja (1950): „Amila, nemoj zaboraviti staviti Kur'an“!

prije 7 sati Aktuelno, Fojnica

Majka herojina

Hana Srnja (Andelija) rođena je 21. 9. 1950. godine u Andelijama, općina Foča.

Piše: prof. Mensur-ef. Pašalić

Za Asima Srnju se udaje 1968. godine u Jeleč, naselje Latin Pod. Allah dž. š. im je u sretnom braku podario kćerke: Amilu, Jasminu (Zametica) Hadžiru i Elviru (Pamić) te sinove Nedžada i Esmira. Njihov idiličan život ispunjen radom, porodičnom srećom, gradnjom i školovanjem djece, prekidaju srbočetnici koji 4. maja 1992. godine, bez ikakvog povoda, napadaju komšije Bošnjake i ubijaju, pored ostalih, Haninog supruga Asima i njihovog osamnaestogodišnjeg sina Nedžada te još osam članova porodice Srnja.

Slika iz novina

Nakon ubistava, pljačke i paljevine bošnjačkih kuća i imanja, četnici su Hanu protjerali sa djecom koji do 28. jula u neizvjesnosti preživljavaju na području Jeleča.

Tada, u izbjegličkom konvoju, stižu u Fojnicu gdje provode dva mjeseca u OŠ „Muhsin Rizvić“, a onda ih kod sebe primaju plemeniti Ekrem i Sadža Berbić koji ih četiri godine tretiraju kao svoje najrođenije.

Zajednička slika

Hana-hanuma iz ničega, ustrajno i nepokolebljivo, gradi novi sigurni ambijent za svoje evlade nad kojima bdije i koje usmjerava. Njena skromnost, blagost i porodična briga je za svaki primjer. Uprkos teškim ratnim traumama, Hana-hanuma je sačuvala dostojanstvo i ponos muslimanke i Bošnjakinje. Nikada nije povila svoju kičmu, kukala, proklinjala Državu i konfrontirala se sa drugima, nego je vjerom, moralom, radom i ljubavlju prema svojoj djeci, u „gromoglasnoj“ tišini, sagradila svoju kuću mira u Fojnici.

Sada Hana-hanuma živi sa sinom Esmirom, kćerkom Amilom, snahom Sanitom i unukom Nedžmom, a naravno uz pažnju ostalih i kćerki, zetova i drage unučadi jer “Džennet je pod majčinim nogama”.

Na kraju, sljedeći događaj oslikava istinski karakter Hana-hanume. Njen sin Esmir je kod mene, u mektebu Muharem-efendijine džamije, nastavne 1992/1993. godine, vrlo brzo savladao arapsko pismo i svojim lijepim glasom počeo učiti Časni Kur'an. Obzirom da su protjerani bez igdje ičega, rekao sam da ću mu ja obezbijediti primjerak Allahove Knjige.

A Esmir je rekao: „ Ne trebate efendija. Imam ja Kur'an“. Uz moje iznenađenje odgovorom, Esmir je nastavio: „Kada smo bježali pod kišom metaka, majka je uzviknula: „AMILA, NEMOJ ZABORAVITI STAVITI KUR'AN“!

I tako su porodični Kur'an donijeli do Fojnice.