Sjećanje na Remziju Softića (1967-2011): Čovjek koji je šah pretvorio u naslijeđe

U srcu Fojnice, među ljudima koji su ga voljeli i cijenili, ostalo je neizbrisivo sjećanje na Remziju Softića – čovjeka čija je strast prema šahu nadživjela njegov život, utkavši se u generacije koje dolaze.

Rođen je u Fojnici 22. oktobra 1967. godine, a roditelji mu bjehu Safet i Almasa. Remzija je od malih nogu pokazivao izuzetnu nadarenost za matematiku, ali je sudbina htjela da njegova prava ljubav postane šah. Jednog ljeta, dok je kao osnovac šetao Fojnicom, naišao je na grupu igrača okupljenih oko šahovske table. Taj trenutak bio je prekretnica u njegovom životu – fascinacija figurama i strategijom prerasla je u cjeloživotnu posvećenost ovoj igri.

Tokom školovanja u Ekonomskoj školi u Kiseljaku, Remzija se istakao i kao učenik i kao talentovan šahista. Njegova prva velika pobjeda na školskom turniru privukla je pažnju šahovskih entuzijasta, a ponuda da igra za Šahovski klub Sarajevo bila je potvrda njegovog izuzetnog talenta. Tako je počeo njegov put kroz šahovske turnire širom Jugoslavije, gdje je osvajao priznanja i divljenje svih koji su ga gledali za tablom.

Život ga nije mazio – sa samo 18 godina izgubio je majku, ali nije dozvolio da ga bol slomi. Nastavio je školovanje na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, a šah mu je bio stalni saputnik, način da pronađe mir i fokus u izazovima koje mu je život donosio. Međutim, agresija je prekinula njegove studentske dane. Pridružio se Armiji R BiH, a nakon rata se vratio akademskim obavezama i završio studije.

Oženio se 16.6.2000. godine sa Hikmetom Čeho sa kojom dobija sina Husejna i kćerku Nejru koji, naravno, unose posebno svijetlo u njihove živote. Remzijin profesionalni put bio je jednako uspješan. Radio je u Šumarstvu u Fojnici, potom u Osnovnoj školi „Muhsin Rizvić“, a zatim u banci, gdje se istakao kao šef poslovnice i kasnije direktor filijale u Visokom. No, kako to biva s ljudima koji cijene porodične vrijednosti iznad svega, donio je odluku da se vrati u Fojnicu, bliže svojim najmilijima.

I dok su drugi mislili da se polahko povlači iz svijeta šaha, Remzija je imao drugačiji plan – nastavio je prenositi ljubav prema igri na svoju djecu. Njegov sin Husein i kćerka Nejra krenuli su njegovim stopama, osvajajući medalje i trofeje, pokazujući da je naslijeđe koje im je ostavio mnogo više od igre.

Nažalost, 16. marta 2011. godine, Remzija je prerano preselio na Bolji svijet, ostavljajući za sobom prazninu koju su mogli ispuniti samo sjećanja i njegova djeca, koja su nastavila njegovu misiju. Iako su u početku oklijevali, na nagovor trenera i u znak poštovanja prema ocu, Husein i Nejra su učestvovali na državnom prvenstvu i postali prvaci Bosne i Hercegovine. Njihov put odveo ih je do evropskog prvenstva u Bugarskoj, gdje su predstavljali svoju domovinu, baš kao što bi to i njihov otac želio.

Danas, Husein ponosno brani boje Bosne i Hercegovine u šahu kao student u Maleziji, dok Nejra studira ekonomiju, slijedeći stope svog oca. Njihova postignuća su dokaz da je Remzija ostavio mnogo više od uspomena – ostavio je naslijeđe koje će trajati generacijama.

Sjećanje na Remziju Softića ne blijedi. Njegova strast, posvećenost i ljubav prema šahu žive kroz njegovu porodicu, prijatelje i sve one koji su imali privilegiju poznavati ga. Bio je čovjek koji je šah igrao s dušom, ali je život živio kao pravu partiju – mudro, promišljeno i s puno ljubavi prema onima koji su mu bili najvažniji.
Neka mu Allah podari džennetski smiraj!

Fojnica, 24.2.2025.

prof. Mensur-ef. Pašalić