Vijesti iz Fojnice i okoline
“Život borba, idu dani, dunjaluk čekrk”
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća današnja ulica Pazarnice bila je teren za cjelodnevne fudbalske utakmice dječaka iz mahale oko „1001 noći“.
Mensur i Mirsad (Mićo) Memija, Enver i Mensur Pašalić, Hazim, Enes i Nafiz Buljina, Rasim Čohadžić, Ahmed (Buco) Prozo i Mirsad (Cica) Simitović su svakodnevno, u ljetnjim mjesecima, brusili svoje fudbalske vještine trčeći po makadamskoj cesti ka golovima označenim ovećim kamenjem.
Piše: prof. Mensur ef. Pašalić
Ovaj teren je bio omeđen ogradama od bodljikave žice postavljenim na Jebandžijskom (danas Pazarnice) i Ciganskom (danas Donji harem) haremu te bašći rahmetli Rasim-age Čohadžića. U to vrijeme su fudbalske lopte bile rijetkost tako da, iako je žar fudbalskih borbi bio neupitan, maksimalnom pažnjom nikada nije probušen taj dragocjeni rekvizit.
Utakmice smo prekidali samo radi odlaska na ručak, prolaska izuzetno rijetkih automobila te zbog Rabija-hanume Kučuk koja je redovno svojih desetak koza prije podne vodila na ispašu u Poroj, a u ikindijsko vrijeme ih, punih stomaka i nabreklih vimena, vraćala istom džadom.
U duhu lijepoga odgoja Rabija-hanumu smo dočekivali sa: „Es-selamu alejkum, Rabija-hanuma! Kako ste“? A njen odgovor je bio: „ Alejkumus-selam, život borba, idu dani, dunjaluk čekrk“!
U povratku iz Poroja na naš upit da li se je umorila, njen odgovor je opet bio “život borba, idu dani, dunjaluk čekrk“!
I tako, svako jutro, svako popodne, svakoga dana.
Naravno, mi malehni dječaci radovali smo se njenom odgovoru, potajno se smijurili, a kasnije horski ponavljali „život borba, idu dani, dunjaluk čekrk“ ne znajući, nažalost, smisao ovih riječi.
Tek kasnijim životnim zrijenjem shvatili smo mudrost i filozofiju Rabija-hanumih riječ o stalnoj životnoj borbi, brizi o odgoju i obrazovanju naše djece, napornom radu za porodičnu egzistenciju, a dani nam neumitno teku kao rijeka Dragača dok se naš dunjalučki čekrk konačno ne zaustavi Allahovim emrom.
Inače, Rabija-hanuma Kučuk je rođena u Fojnici 1905. godine. Roditelji joj bjehu Šačir i Mulija koji su još imali sina Mehu i kćerke Ševalu i Fatimu koja je u školi predavala šivenje. Šačir je bio poznati mesar, obučio je mesare iz porodice Numanagić, a imao je svoju mesaru na čijem mjestu je kasnije izgrađena robna kuća. Ova radina i imućna porodica živjela je u kući koja se nalazila na sredini današnje ulice Zijaha Dizdarevića. Njihova lijepa starobosanska kuća od dizme, prostrana kaldrmisana avlija, štale za krave, ovce i koze te porodični mlin, bijahu ograđeni visokim tarabama kojima su dominirala drvena kanata.
Nažalost, nakon smrti Rabija-hanume 3.11.1978. godine, komunističke vlasti su oduzele ovo vrijedno imanje.
Rabija-hanuma je ukopana u Srednjem haremu ispred Atik dźamije.
Neka Milostivi Allah podari lijepi džennet vrijednoj Rabija-hanumi Kučuk!
Fojnica, 07. 2. 2025.
Prof. Mensur-ef. Pašalić
