Hatidža-hanuma Hrvo (1912.-1992.), posvećena majka i čestita muslimanka

Hatidža-hanuma Hrvo (1912.-1992.), posvećena majka i čestita muslimanka

Hatidža-hanuma je rođena u Fojnici 15. 11. 1912. godine. Njeni roditelji, Mustafa i Almasa Džafić, su joj podarili lijep islamski odgoj.

Piše: prof. Mensur ef. Pašalić

U braku sa Salkom Hrvom rodila je tri kćerke: Eminu (Sarvan), Halimu (Turčinović) i Seniju (Čejvani) koje, kao djevojčice od osam, šest i četiri godine, ostaju siročad jer im je otac 1943. godine poginuo u odronu lavine na putu prema Travniku.

Hatidža-hanuma, kao mlada hudovica, iako bez penzije, ostaje dosljedna svome karakteru te život posvećuje svojim kćerkama, njihovom odgoju, sretnim udajama i brojnim unučadima.

Živjela je u svojoj kući preko puta “Malibu-a”, gdje smo je često mogli vidjeti na verandi kako uči Kur'an, u lijepom cvijetnjaku ispred kuće ili u bašči sa razigranim unučadima koja su bila sretna u naninoj blizini.

Bila je praktična muslimanka, klanjala je bešvakat, učila Kur'an, nosila je tradicionalni kat sa keranom mahramom i svake godine je, iz ljubavi prema posljednjem poslaniku Muhammedu a.s., u svojoj nevelikoj kući, priređivala mevlude.

Uz gradske imame, svoju porodicu, komšinice i prijateljice, pokazivala je radost učenjem Kur'ana, mevluda, ilahija i dove u njenom domu te služenjem mevludskog šerbeta i ukusnih jemeka.

Hatidža-hanuma je bila vrlo brižna i altruistična komšinica. Pričala nam je o pažnji spram porodilja kojima se ujutro nosilo prvo mlijeko (izmužak) za njihove bebe jer nije bilo moderne alternativne hrane. Također, govorila nam je o lijepim ljetnjim druženjima žena na Muslinovcu.

U ićindijsko doba, nakon obavljenih dnevnih kućnih poslova, odlazila je sa konama na Muslinovac gdje su pekle i pile kahvu, a u tendžerama kuhale fojnički krompir služen sa ovčijim sirom. Ženske muhabbete su povremeno prekidali vrisci, osmijesi, dovikavanje, a pokatkad i svađe njihove djece koja su godinama poslije davala nezaboravnu živost muslinovačkom igralištu.

Hatidža-hanuma je i u poznim godinama držala do reda i tradicije tako da je redovno obilazila tek porođene, “lohuse”, majke kojima je donosila vruć burek, voće, slatko i sokove. Time im je, uz direktnu i lijepu riječ, bila podrška u postporođajnim danima.

Hatidža-hanuma je vrlo uspješno „salijevala strave“ (kuršum dokme) koje su naslijeđena praksa iz turskog vakta. Tokom tog rituala ona je učila Ajetul-kursiju, sure Felek i Nas te i takvim dovama utjecala na smiraj i relaksaciju osoba u potrebi. Najčešće su joj majke dovodile djecu koja neobjašnjivo mnogo plaču, iznenada se bude i imaju nepoznate strahove. Naravno, to je bio period kada je Fojnica imala samo jednog ljekara opće prakse.

​Osobno sam bio svjedokom njene vrhunske umješnosti u saljevanju strave i pomaganju anksioznim ljudima.

​U jesen 1987. godine u fojničke banje je došao mladi teolog koji je završio fakultet u islamskom svijetu. Ispričao mi je da je nedavno nezgodno pao sa šljive i teško se ugruhao. Veoma je sporo i bojažljivo hodao, a klanjao je na stolici. Nakon tri dana me je zamolio da ga odvedem nekoj čestitoj muslimanki koja salijeva strave jer ima noćne košmare i stalne strahove. Iako sam bio iznenađen njegovim zahtjevom, predložio sam mu tretman kod Hatidža-hanume za čiji pristup sam mogao garantirati.

​Profesor je prihvatio prijedlog i najavio sam njegov dolazak Hatidža-hanumi iza ikindije. On je insistirao da i ja budem s njim. Hatidža-hanuma nas je srdačno dočekala, razgovorila mladog, usporenog i preplašenog intelektualca te odmah, uz naloženu peć-fijaker, tendžeru s vodom i olovom, mahramom i učenjem Kur'ana započela salijevanje strave.

Profesor je ukočen sjedio na kamariji, leđima okrenut prozoru koji je gledao prema Prangiji i nebu iznad. Nakon prve strave koja je snažno pukla, Hatidža-hanuma je rekla da će mladi muderis biti dobro, ali da treba odmah još jednu stravu saliti.

Nakon drugog tretmana Hatidža-hanuma je rekla mlađahnom profesoru: „Na moj znak ćeš što brže ustati, hitro se okrenuti prema prozoru i visoko pogledati ka nebu da tvoj strah odleti što dalje od tebe.”

​I onda se desila nezaboravna scena, na Hatidža-hanumin znak profesor je kao panter hitro skočio, u zraku se okrenuo prema Prangiji i visoko pogledao ka nebu.

​Potom je sa mnom normalno odšetao do Reumala.

Ovaj profesor, i danas, nakon trideset i šest godina, drži predavanja na seminarima i simpozijima te se rado, kadgod se sretnemo, s poštovanjem i dovom sjeti svoje „doktorice“ Hatidža-hanume koja mu je podarila biriladž!

Hatidža-hanuma Hrvo je na Bolji svijet preselila 17. 08. 1992. godine i ukopana je u u fojničkom Srednjem haremu.

Neka poštovanoj Hatidža-hanumi Milostivi Allah podari lijepi Džennet!

Fojnica, 7. 12. 2023. godine                                        prof. Mensur-ef. Pašalić