fbpx
Subota , 13 Aprila 2024

Bračni par iz Srebrenice: Nije sramota raditi teške poslove, sramota je ukrasti

Danas je u Bosni i Hercegovini veoma teško naći nekoga ko hoće da radi teže fizičke poslove. Iako posla ima, radne snage je sve manje. Odlasci u inostranstvo „trbuhom za kruhom“ naša je svakodnevnica, a odlazak ljudi se najviše primijeti u manjim sredinama, kao naprimjer u Srebrenici, gdje je iz dana u dan sve manje ljudi.

Upravo zbog toga nije lako naći nekoga da vam iscijepa, unese i složi drva, pokosi dvorište, okreči, očisti…

I onda vam, za ne povjerovati mora zvučati informacija, da ipak ima mladih, čak fakultetski obrazovanih ljudi, sa stalnim zaposlenjem, da hoće, poslije radnog vremena, raditi i teške fizičke poslove.

Takav mladi bračni par smo našli u Srebrenici.

To su Enisa i Hasudin Mustafić. Enisa je završila Pedagoški fakultet u Tuzli, smjer Vaspitač predškolskih ustanova i zaposlena u dječijem vrtiću „Poletarac“ u Srebrenici dok je Hasudin završio Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu i zaposlen je u Opštini Srebrenica kao viši stručni saradnik za poslove Civilne zaštite.

“Istina je da mi nije nužda, ali eto skoro sam se oženio, prodao staru kuću koja je bila ruševna i trebala je mnogo popravke i ulaganja, kupio sam drugu bliže centru grada, kućim se što bi rekli”, govori kroz osmijeh Hasudin kojeg zovu Cera i dodaje:

“Tačno je da radimo i hanuma i ja, imamo platu, a i mama ima nešto penzije za rahmetli babu, ali para nikad dosta. Idemo zato ko god nas zovne da nešto zaradimo. Ja sam i navikao raditi od malih nogu i ništa mi nije teško, nije me sramota cijepati drva, kositi itd. Sramota je ukrasti, prevariti ili drugog oštetiti, a pošteno zaraditi nije sramota. Tako me je mama odgojila.”

Ovaj mladi čovjek, pun energije, uvijek spreman da svakom pomogne, kako kažu i hvale ga poznanici i kolege iz Opštine.

Marinko Sekulić

Marinko Sekulić

Marinko Sekulić

Marinko Sekulić

Marinko Sekulić

Marinko Sekulić

Pokušavao je i Hasudin dobiti nešto i od silnih donacija koje stigoše u Srebrenicu za posljednjih dvadesetak godina, ali nije uspio.

Hasudin i njegova supruga Enisa zato su često nakon radnog vremena zajedno i u teškim, fizičkim poslovima.

Sa njima je uvijek i majka Ramiza. Rade sve troje kao tim, složno i organizovano. Ako Hasudin cijepa drva Enisa i Ramiza ih slažu. Ako on kosi one sakupljaju i uklanjanju travu…

Hasudin je u genocidu u Srebrenicu 1995. godine ostao bez oca i kao desetogodišnji dječak sa majkom Ramizom se našao u izbjeglištvu.

Sve do 2003. godine i povratka u rodno selo Žutica živjeli su u Vozućoj i Zavidovićima gdje je Hasudin odrastao i školovao se živeći od onog što je Ramiza zaradila kao nadničar, često i ucjenjivana da radi teške poljoprivredne poslove za male pare.

“Kada smo nas dvoje ostali sami jedina želja i smisao života mi je bila da mog Haska izvedem na pravi put, da se školuje i postane svoj čo'ek. Znala sam za 10 maraka cijeli dan kupiti sijeno jer šta ću, moram, on treba platiti Dom u Sarajevu. Nije lahko djetetu biti i majka i otac… Svašta je insan prošao i napatio se ali sada hvala Bogu sve je mašAllah”, kaže ova sitna ali jaka žena, ogromnog srca.

Hasudin ili Hasko kako ga majka zove u Vozućoj je upoznao Enisu, izabranicu svog srca jer i ona je porijeklom iz iste srebreničke mjesne zajednice gdje je Hasudin rođen.

Po povratku on je 8 godina bio bez stalnog zaposlenja radeći poslove fizičkog radnika u hladnjači ili u šumi tovareći drva. Na posao u Opštini gdje i danas radi, Hasudin je primljen u martu 2011. godine.

Dvije godine ranije majka i on su uspjeli kupiti u Potočarima malu, prilično ruiniranu kuću u kojoj su živjeli donedavno. Sada su staru prodali i kupili novu. Rade sve i pošteno da im bude bolje u njihovom zavičaju.

Pročitajte i ovo

Sinovi Rame Isaka Arnel i Aldin učestvovali u tučnjavi, mladiću nanijeli teške tjelesne povrede

Sinovi federalnog ministra policije Rame Isaka, Arnel i Aldin, učestvovali su u tučnjavi koja se …