Zašto roditelji u BiH kao odgojnu mjeru koriste fizičko kažnjavanje djece?

Fizičko kažnjavanje djece u BiH je i dalje veoma “popularna” metoda odgoja u Bosni i Hercegovini. Ovo su potvrdili rezultati koje je prije par godina proveo UNICEF. Šta zakon kaže o tome? Kakve posljedice ostavlja na djecu? O ovoj temi govorili smo sa pedagozima i socijalnim radnicima Mirsadom Poturković iz Centra za socijalni rad KS i pedagogocim Danijelom Žuletović.

Vijeće ministara BiH je još u junu 2015. usvojilo Akcioni plan za djecu Bosne i Hercegovine i time se obavezalo da zakonom izričito zabrani svako tjelesno kažnjavanje djece. Dakle u reformi zakona još uvijek nije u potpunosti zabranjeno fizičko kažnjavanje na čitavoj teritoriji BiH. Fizičko kažnjavanje je tako nezakonito u domaćinstvima u Republici Srpskoj, za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta gdje ono nije izričito zabranjeno.

“Kada je riječ o normi 2005. je donošen Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. 2013. je donešen novi zakon i ne možemo kazati da pitanje zaštite djece u porodici nije normirano, samo je pitanje koliko je zaživio u praksi. Pristup je bio različit. U Kantonu Sarajevo je značajan broj prijava i izrečenih zaštitnih mjera, u nekim drugim kantonima je manji broj prijava. Prijavljuje porodica, djeca, jedan roditelj, škola, zaposlenici Centra za socijalni rad”, kaže Poturković.

Zakon o zaštiti od  nasilja u porodici kaže da je nulta tolerancija na nasilje. U KS zabilježen je značajan broj prijava nasilja nad djecom i nasilje u porodicama gdje su djeca svjedoci nasilja. Posljedice po djecu su jednake. Sagovornici ističu da su roditelji nažalost krivi što su oni u djetinjstvu kao odgojnu mjeru imali batinanje i to usvojili kao odgojnu normu koju primjenjuju na djecu.

“Roditelji misle da “ako su mene roditelji na taj način kažnjavali, onda ću ja isto uraditi sa svojim djetetom”. Sad je to individualno i roditelji tragaju za novim rješenjima, ali je sad pitanje koliko imamo ponuđenih rješenja. Roditelji nemaju dovoljno vremena zbog poslova i onda ne znaju kako riješiti neke situacije što ne znači da nema metoda. Nekada je to nemoć roditelja da riješe neku situaciju i pristupaju batinanju. To su strašne i dugotrajne posljedice po dijete. To ne zaustavlja neprihvaćeno ponašanje koje uzrokuje reakciju roditelja. Dijete ne nauči iz udarca da je tako nešto neprihvatljiv oblik ponašanja. Ono oponaša roitelja”, kaže Žuletović.

Dodaju kako postoje različite razvojne faze djeteta. Roditelj kada to postane, mora prihvatiti ulogu odgajatelja. Dijete ne može shvatiti situaciju kao odrasla osoba.

“Moraju mudrije pristupati rješenju tih problema. Moramo doći do uzroka problema. Tražiti rješenja sa psiholozima i pedagozima. Moramo biti dosljedni u odgoju. Pokazati šta je ispravno ponašanje, dati mu izbor. Ono što radi, ako je nepravilno, pokazati mu šta je uzrok tog ponašanja i šta mu je alternativa”, kaže Žuletović.

Kažu da je i ekonomsko eksploatisanje djece prisutno i da je nekoliko prijava išlo i prema tužilaštvu koje je izricalo mjere. Također, veoma prisutan obilk nasilja nad djecom je i emocionalni koji je nakon prijave teško dokaziv.

“Vrlo malo se tom načinu zlostavljanja djece posvećuje i pridaje pažnja i vrlo je teško dokazivo. Emocionalno nasilje ostavlja možda čak dramatičnije posljedice od fizičkog nasilja. Roditelji su skloniji emocionalnom nasilju. Emocionalno nasilje prati i fizičko. Roditelji apsolutno nemaju svijesti o tome, kontinuirano narušavaju samopouzdanje djeteta i u neko doba dođe u poziciju da profesionalci negdje primjećuju da je evidentan poremećaj emocija. Roditelji prosto zaboravljaju i ne razmišljaju o posljedicama vrijeđanjem ličnosti djeteta. Dijete razumije negativnu poruku. Dijete se svakodnevno suočava sa vršnjačkim nasiljem u javnom prostoru, medijskom, političkom, sajber. U takvom okruženju odrastaju. Onda koriste nasilje u rješavanju problema. I ako to gleda u kući, on će to primijeniti i na ulici. Moramo učiniti ambijent prihvatljivim za odgoj djece. Moramo staviti tačku na ovakvo ponašanje”, kaže Poturković.