Vijesti iz Fojnice i okoline
Portal Crna-Hronika doznaje da je danas u teškoj saobraćajnoj nesreći poginuo 23-godišnji Muhamed Kovač iz Gradačca.
“U 6.35 časova Policijskoj stanici Pelagićevo je od strane građanina prijavljeno da je pored magistralnog puta Pelagićevo – Gradačac, u njivi primjetio motocikl, a nedaleko i tijelo koje nije davalo znake života”, rečeno nam je u policiji.
Na lice mjesta izašli policijski službenici koji su potvrdili navode prijave, te utvrdili da je vjerovatno u toku noći došlo do saobraćajne nesreće u kojoj je nastradao motociklista prilikom slijetanja sa kolovoza motocikla “kavasaki”.
Kako doznaje portal Crna-Hronika, mladi Muhamed vraćao se sa motorijade koja je održana u Brčkom.
Od Muhameda iz Gradačca oprostili su se i radne kolege iz kompanije HS-Trans d.o.o.
Sa velikom tugom obavještavamo da nas je naš uposlenik, radni kolega Muhamed Kovač prerano napustio.
Molimo dragog Allaha da mu podari Džennet, a porodici i prijateljima sabur.
Dženaza kreće ispred kuće žalosti – Mionica Centar u nedjelju u 16:15 sati.
Svi smo Allahovi i njemu se vraćamo..
Sa velikom tugom i zaloscu obavjestajem da je nas brat Muhamed Kovač preselio na ahiret. Iskreno saucesce porodici i klubu MK Mionica ispracaj brata ispred kuce u mionici centar pa ko zeli da ispratimo brata ispracaj je sutra (nedilja) u ikindiju 17h
Od Muhameda su se oprostili i članovi Moto-Kluba Mionica
“Danas nas je prerano napustio naš dragi brat po klubskim bojama,bajker i prijatelj Muhamed Kovač.
Ovo je jedan jako tužan dan za sve članove našeg Moto kluba Mk Mionica čiji je član bio i naš Muhamed.
Ovom prilikom Moto klub Mk Mionica u ime svih članova izražava SAUČEŠĆE porodici i svim prijateljima.”
Potresnu poruku napisao je i Elvir Peštalić.
I majske kiše oplakuju mladost pustu
/U sjećanje na Muhameda Kovača/
Rekao sam bio sebi, ne mogu više. Ne mogu da moja priča mami nečije suze.. Da prelijepa majska jutra učinim tužnim.. Da se prolama uzdah. Rekao sam sebi, ne mogu više, jer više ni ja nisam isti.. Pogađaju me tuge koje nas prate.. Kao da smo prokleti pa uvijek u maju.. U srcu proljeća.. U srcu života. U srcu mladosti.. Svaki maj doživljavam sa sjetom na onaj 25.1995 g. I tuzlansku Kapiju..
I one preživljene tuge, koje još uvijek nosim u svojoj duši. Kojih se ne mogu osloboditi.. Ponekad u kasnoj noći, film se vrati a čovjek je sazdan da pamti.. Da klizne u more sjećanja i putuje po njihovom beskraju kupeći u tom morskom plavetnilu sve one tuge koje smo bili ostavili za sobom.
Barem smo mislili da jesmo. Ali, one su uvijek tu.. Da nas sačekaju kada smo slabi i da se vrate u svoj onoj punini.. Čovjek je rođen kao slabo biće.. Pogotovo ja.. Ostave na meni traga tuđe tuge. Jer nisam više kao nekad.. Ne mogu ih sakriti.. Oči plaču , duša uzdiše, a pero se raspiše u čast tim mladim ljudima. Kao pijetet za one mlađahne, nadahnute duše koje Svome gospodaru odlaze a da dunjalučkog života ni osjetile nisu..
Danas oči plaču za Muhamedom. Sinom Edina i Razije. Teška i nesnošljiva bol na duši svakoga čovjeka, u našem malom mjestu.. Molim Svevišnjeg Stvoritelja da ovu tugu koja se nadvila nad kuću Kovača, Svojom milošću razbije, kao što sunce razbija oblake kišne.. Učeni ljudi kažu da majčine suze za evladom su dove koje se ne odbijaju kod gospodara Svoga.. Mnogo sam ih vidio onih nesretnih ratnih godina..
Zato mi je teška svaka tuga za mladim ljudima. Zato mi teret pritiska grudi do neidržljivosti.. Zbog toga što se naslagalo mnogo toga…
Ostaje žal za jedom prekinutom mladošću.. Za nedosanjanim snovima.. Ostaje žal za prekrasna majska jutra koja će nas uvijek podsjećati na Muhameda. Na njegovu mladost. Ostaje sjeta za zajedničkim vremenom kojeg će u sjećanju ljubomorno čuvati njegovi najbliži. Srcu najdraži..Ostaje žal za vremenom kojeg nesta.
Koje je tek zrebalo doći. Danas suze peku.. Grudi se stišću a nebo sprema spustiti obilnu kišu, kao da i ono ne može suzdržati svoju tugu zbog ove mlade ugasle životne sudbine..
Pažljivom posmatraču će zapasti za oko jato ptica na uglu horizonta.. Ptica prekrasnog perja i čarobna glasa.. Koje pjevaju samo jednom.. U čast jedne mlađahne duše, a onda, u noći bez mjeseca, odlete u zemlji u kojoj su rođene da umru.
I dok se Muhamedova mlađahna duša uspinje u berzahske cvijetne livade sa koje će vidjeti mjesto Obečano,sjetni smo.. Samo će ponekad doći kiša koja će imati miris ambera. A to će njegova duša pustiti suzu za svojim najmilijim koji ostaše da tuguju za njim. Da pate i uzdišu. Majci ponajprije..
A onda će njegova duša u obliku bijelog goluba sletjeti na krov porodične kuće pred jedno svitanje, i dugo, dugo pogledom milovati svoje usnule roditelje i brata..
I rodnu kuću.. I činit će dovu sve do praskozorja. Svitanja rujne zore a onda se vinuti u beskraj nebeskog plavetnila..Smirena. Zadovoljna..
Ostaće majčine besane noći. U mislima za evladom svojim. U dovama za njim. U njenim uzdisajima kada se ne bude moglo plakati više.. Kad oči isplaču suze.. Ostaju uzdasi.. Kao sjećanja.. Kao dove..
“Prozor naše stare kuće
Svjetli još u kasne sate
Srce jedne majke čeka
Uspomene da se vrate.”
