Nema šatora, nema pomoći, ničega: Zašto se Sirijci osjećaju zapostavljenim?

Šatori su toliko blizu graničnog zida između Sirije i Turske da ih gotovo mogu dodirnuti. Oni koji žive na sirijskoj strani možda su raseljeni zbog građanskog rata u zemlji koji traje više od desetljeća. No mogli bi biti i oni koji su preživjeli potres. Katastrofe se u Siriji preklapaju.

 

Potres, bez obzira na međunarodne granice, donio je pustoš u obje zemlje. Ali međunarodna pomoć je osujećena kontrolnim tačkama. U južnoj Turskoj, hiljade spasilaca s teškom opremom, bolničara i pasa tragača zakrčili su ulice i još uvijek rade na pronalaženju preživjelih. U dijelu sjeverozapadne Sirije koji drži opozicija, ništa od toga se ne događa.

 

U gradu Antakya u Turskoj, gdje je odgovor na pomoć kakofonija – sirene hitne pomoći trešte cijelu noć, deseci bagera tutnje i razbijaju beton 24 sata dnevno. Među maslinicima u selu Bsania, u sirijskoj pokrajini Idlib, uglavnom vlada tišina. Kuće u ovom graničnom području su novosagrađene. Sada ih je više od 100 nestalo, pretvorili su se u ruševine i sablasnu bijelu prašinu koja se širi poljoprivrednim zemljištem.

Potres je progutao Abu Alain dom i odnio živote dvoje njegove djece.

 

“Spavaća soba je tamo, to je moja kuća”, kaže, pokazujući na hrpu ruševina. “Moja žena, kći i ja smo spavali ovdje – Wala’, 15-godišnja djevojčica, bila je na rubu sobe prema balkonu. Buldožer ju je uspio pronaći, pa sam je uzeo i zakopao .”