Prof. Mensur-ef. Pašalić: Zijah Dizdarević o kojem nam nisu htjeli govoriti

Zijah (Zija) Dizdarević (1916.-1942.) – umoreni pripovjedač koji i danas živi

Vanserijski bosansko-hercegovački pripovjedač Zijah Dizdarević je rođen 18.2.1916. g. u Vitini, općina Ljubuški.

Piše: Mensur-ef. Pašalić

U fojničku A. domovnicu je upisan kao Zijah, što je i jeste njegovo originalno ime. Potvrda ovoga stava su vjerska opredjeljenost i pismenost njegovog oca Ševkije koji, kao oficijelni sudski pisar, ne bi dopustio pogrešan upis imena svoga najstarijeg djeteta. Očito su tadašnje antimuslimanske, velikosrpske i velikohrvatske, tendencije u Kraljevini Jugoslaviji utjecale na neutraliziranje bošnjačko- muslimanskog identiteta te uklanjanje slova “h” iz Zijahovog imena radi političke ili društvene probitačnosti.

Dakle, Zijahov otac Ševkija je u braku sa Selimom (Salihagić), pored Zijaha, dobio i sinove Rešada, Fahrudini Nijazija, Nusreta, Hasana, Raifa i Faika te kćerke Muberu, Šačiru i Hadžiru .

Ova brojna porodica je živjela u kući na uglu ulica Zahrastin i Husni-ef. Numanagića. Kuću je od Konjicija kupio r. h. Halil Buljina, a njegov sin Samid i danas čuva dio zida te kuće i kazivanje o starobosanskoj kući sa muškom i ženskom avlijom.

Zijah je osnovnu školu završio u Fojnici, a Nižu šerijatsku u Sarajevu u periodu od 1926. do 1930. g. Učiteljsku je okončao 1936. g., da bi 1937. g. upisao studij pedagogije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

To je period njegovog intenzivnog književnog rada u kome, u formi pripovjetke, upečatljivo piše o osobnom doživljaju života u kasabi Fojnici koju izrijekom ne spominje, ali je prepoznajemo po toponimima i imenima tadašnjih stanovnika.

Zijah Dizdarević u svojih tridesetak pripovjetki portretira kasabu, osobe sa margine, njihovu patnju i životnu neizvjesnost. Njegovi likovi nisu fikcija nego su stvarni ljudi čije usude i doživljaje predstavlja u “zaustavljenom” životu kasabe u koju se mahsuz mora doći. Posebno plastično opisuje svoju voljenu majku Selimu čiju enormnu ljubav, bdijenje i brigu opisuje nezaboravnim rečenicama:
“Sjećam se, polazio sam “na škole”. Mati je grcala ispraćajući me:
– Pripazi sinko, grad je dušmanin, Ne idi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, nešto s krova, vego hajde nako, nako…
Dalje nije znala ili nije mogla.” (Majka)

Pokatkad, sumorne doživljaje ambijenta u kome živi, Zijah Dizdarević relaksira vedrinom i blagim humorom kao u opisu “ durbina kojim se sa Matorca može vidjeti skakavac na Šćitu kako mrda desnim brkom.”

Tokom obilježavanja “Susreta Zijah Dizdarević” 2020. g., u Muzeju književnosti, primjetilli smo da je neke pripovjetke Zijah pisao arebicom (arapsko pismo, bosanski jezik). To govori o njegovom intelektualnom potetencijalu. Naravno, na istraživačima je da ovaj, nepravedno zapostavljeni, detalj iz njegova života osvijetle i naučno valoriziraju.

Zijah je svoje pripovjetke objavljivao u Putokazu, Pregledu i Politici te se tako izdrżavao od autorskih honorara.
Tokom studentskih dana Zijah je prijateljevao sa Brankom Ćopićem (1915.-1984.) koji mu je posvetio svoje najbolje djelo “Bašta šljezove boje” .
“Dragi moj Zijo.
Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama., a ja, evo, razmišljam o zlarnoj paućini i srebrenoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Kasenovac Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kojem još putuje kuga s kosom.” (Pismo Ziji)

Dakle, Ćopić je ovdje najavio svoju tragičnu smrt izvršivši samoubistvo skokom sa Brankovog mosta na Savi u Beogradu 26.3.1984. godine.

Pred početak Drugog svjetskog rata Zijah se vraća u Sarajevo i iskazuje mladalački bunt protiv režima nošen ljevičarskim idejama. To je period kada u Gajretu svira violinu i tako se, narušenog zdravlja, dodatno finansira.

U prvoj godini Drugog svjetskog rata Zijah je bio ilegalac u Fojnici i Sarajevu, a u proljece 1942. g. je u Sarajevu uhapšen sa svojim dajdžom Halidom Salihagićem (kasnije izvrsnim alimom i šejhom) te su odvedeni u ustaški koncentracijski logor Jasenovac gdje je Zijah odmah ubijen.

On je, dakle, tragično skončao sa hiljadu pet stotina i dvadeset (1520) muslimana-Bošnjaka koji su brutalno ubijeni u Jasenovcu, a o kojima je Nihad Halilbegović napisao potresnu knjigu “Bošnjaci u jasenovačkom logoru”.

Na zahtjev porodica ubijenih Bošnjaka i Nihada Halilbegovića, Reisu-l-ulema IZ u BiH je 10. 4. 2007. g. donio “Fetvu o muslimanima stradalim u Jasenovcu” te im je, kao šehidima-mučenicima, 20. 10. 2010. g. klanjana dženaza u odsutnosti u svim džamija u Bosni i Hercegovini i bošnjačkoj dijaspori.

Inače, posthumno su objavljene knjige Zijaha Dizdarevića: Pripovjetke, 1948, Prosanjane jeseni, 1959., Sabrana djela, 1968. I Blago u duvaru, 1983. Prema ovoj pripovjetci je 1975. snimljen i istoimeni film.

Cijeneći književni rad i djelo Zijaha Dizdarevića, Fojničani i nadležne institucije su su dale po njemu naziv Srednje škole i ulice u centru Fojnice.

Također, već 38 godina se koncem novembra održavaju tradicionalni “Susreti Zijah Dizdarević” koji su prepoznatljivi i izvan naše jedine Domovine.

Neka je Allahov rahmet i smiraj napaćenoj duši književnika Zijaha Dizdarevića!

Fojnica, 4. 12. 2022.

Prof. Mensur-ef. Pašalić