Vijesti iz Fojnice i okoline
Balonom imena “Excelsior” 15. jula 1911. godine, poletjela su trojica Austrijanaca: Hans Lorenc, Karl Evald i vođa misije Maks Maher sa poletišta Fischamed, u sjeveroistočnoj Austriji. Krenuli su u pravcu jugoistoka, krečući se na na visini oko 1 200 metara, i nakon što su preletjeli jezero Neusiedler i Slavoniju u 5 sati i 40 minuta prešli su i rijeku Savu, nekoliko kilometara istočno od Bosanskog Broda. Kako su tada naveli vidjeli su “Bosnu zemlju iz bajki”. Opisuju je kao divnu i neizmjenično bogatu šumom. “Ta krasota panorame što se otvarala ispod i ispred nas, divota doline Bosne, ta istaknuta veličanstvena ljepota šuma i planina – bili smo ušli u raj!”. U 6 sati i 20 minuta dostigli su visinu od 1 400 metara kada su se našli istočno od Doboja. Iako su namjeravali da se spuste u blizini željezničke pruge kod Doboja, “čarolija pejzaša” ih je natjerala da nastave put čak i po cijenu opasnosti da moraju riskirasti spuštanje na nepregledne planine. “Vužno uže je izvučeno, a stalni sjeverni vjetar nas je tjerao dalje u brda. S malom udaljenošću od tla, lebdjeli smo iznad prašuma u kojima još žive medvjedi i kanjona u kojima je tutnjala divlja voda”. U tom trenutku zrake sunce su bile intenzivne pa je njihov balon povučen na visinu od 3 100 metara, uprkos korištenju ispusnog ventila. Nakon dva sata leta iznad oblaka izgubili su orijentaciju, ali su predpostavljali da se zbog pravca i brzine vjetra nalaze u blizini Sarajeva. U 9 sati i 45 minuta su ponovo razaznali zemlju. Tada im je rezerva balasta pala na minimum te su bili prisiljeni na spuštanje. Zvanično su se spustili na tlo u 10 sati i 5 minuta. Na jednom obronku ih je dočekalo pedesetak seljaka, koji su “bez glasa i pokreta, buljili u čudovište koje je palo sa neba. Već prije smo durbinom vidjeli da su prilikom našeg dolaska neki ljudi kleknuli i prekrižili se. Na naš poziv da prihvate uže, spustili su se na koljena i oni koji su dotad stajali. Začuđeni, čuli smo glasnu molitvu tih jednostavnih ljudi, koji su nas, očigledno, držali za bića sa neba. Radoznalost dotjera najhrabrije ljude u blizinu još napuhanog balona. Oprezno su opipavali košaru te u čudu buljili u mrežu i lanenu tkaninu divovske kugle. Uskoro su imali više povjerenja i odjednom smo bili okruženi gomilom zapanjenih lica”.
Posada balona se spustila u Trnovcima, na 777 metara nadmorske visine, mjestu udaljenom oko 20 kilometara od Sarajeva i 10 od Visokog. Obzirom da su imali naum balon prevesti do željezničke stanice, nisu znali kome se obratiti jer ljudi nisu znali ni šta žele ni na koji način da pomognu, jer Austrijanci nisu pričali bosanskim jezikom. Nakon što su uz pomoć četiri točka i kola uspjeli narod ubijediti šta žele, obećan im je neophodan prijevoz. “Veseli zbog toga, ulogorili smo se oko korpe balona i dokrajčili zalihe hrane. Pri tome se oko nas skupilo i staro i mlado, a da ljudi nisu ni najmanje bili nametljivi. Kršćani i kršćanske žene s utetoviranim križevima na nadlanici ili podlaktici, muslimani sa svojim turbanima, mlade muslimanke s noktima obojenim knom, svi u ogromnoj zbrci, ali čisto odjeveni u prazničnu nedjeljnu odjeću, oko nas su pravili polukrug. Nismo se mogli dovoljno nadiviti skromnom i punom takta ponašanju te neproračunatoj gracioznosti tih djevojaka”. Nakon što je prošlo podne a prijevoza nije bilo zabrinuli su se da li ih je narod uopšte razumio. Uputili su se u Visoko u nadi da će tamo naći kola ali bezuspješno. Zbog toga su izvučena stara kola i popravljena. U večernjim satima su napustili Trnovice, u pratnji velikog broja seljaka i u tri sata ujutro došli do željezničke stanice Ćatići. “Zahvaljujući susretljivosti bosanske željezničke uprave, slijedeći ubrzani putnički voz je bio zaustavljen i time nam se avantura sretno završila. S nezaboravnim dojmovima o Bosni i njezinim stanovnicima, konačno smo se ponovo vratili u Beč.”
Bosnae.info
