Vijesti iz Fojnice i okoline
“Ja sam htjela da budem advokat. Htjela sam da studiram pravo i da budem advokat, a onda mi je moj tata jednom prilikom rekao – to bi bilo bacanje para, ti si svakako advokat i bez tog studija… a onda je došao i rat i odnio sve u nekom drugom pravcu.”
Emicu Ćorić vihor rata odnio je u Njemačku. Iako je sebe kroz život uvijek zastupala jasnim stavovima i jasno postavljenim ciljevima, nije postala advokat, već neko ko naukom brani pravo na rađanje. Postala je embriologinja, a kasnije je svom pozivu dodala i druga zanimanja. Studirala je u Njemačkoj na Uneskovom koledžu, jedinom takvom u Njemačkoj, koji prima samo 120 studenata godišnje. Tokom studiranja je i radila kako bi se mogla sama finansirati. Nakon tog koledža, sva vrata su joj bila otvorena, te je izabrala Max plank institut, isti onaj na kom je radio, između ostalih i Albert Ajnštajn.
“Radila sam na Max Plank institutu koji ima najviše nobelovaca na svijetu. Moj bivši šef je bio tada a mislim da je i sada, najmlađi nobelovac na svijetu, sa 42 godine je dobio Nobelovu nagradu, to do tada nije bilo zapamćeno. To su ljudi koji nisu škrti, to su ljudi koji su spremni svoje znanje da podijele. Dobio je Nobelovu nagradu i nema dalje od te nagrade, ali on je spreman da sve ispod sebe uči. Obično je to znanje škrto, ima ljudi koji neće recimo naučiti nečemu radnicu da im ne ukrade taj dio posla. To u takvim naučnim krugovima ne postoji. Što su ljudi viši to su pristupačniji, što su niži to su komplikovaniji.”
Učila je od najboljih a onda odlučila da stečeno znanje stavi na raspolaganje ljudima u svom rodnom gradu, u BiH. 2008. godine otvorila je Centar za vantjelesnu oplodnju u Mostaru, prvi takve vrste u Hercegovini.
“Ja sam živjela jako dugo u Njemačkoj, radila sam na raznim institutima, i tamo sam radila umjetnu oplodnju. Htjela sam da se vratim u svoj grad i svoju državu jer nisam zapravo istinski nikad bila ni otišla, htjela sam da dovedem ovdje nešto što nije postojalo i nešto što se ovdje ne može ni naučiti. To mi znači jako puno. Sve to mi je istinski važno jer tu se stvaraju životi, tu su ljudi čije sudbine, budućnosti vi mijenjate i to je jedan jako dirljiv posao, jako intiman posao. Priče su jako dirljive, one uspješne sa veseljem… jedna djevojčica je po meni dobila ime, ali opet druga strana je ona tužna koja nema sretan kraj.”
Emica Ćorić stalno kreira nove priče, uvijek društveno korisne. Pored toga što daje svoj doprinos stvaranju novih života, našla je način da da jedan novi život i novu vrijednost brojnim segmentima onog što se, mahom u seoskim domaćinstvima, ubraja u neplaćen “ženski posao”. Vlasnica je i menadžerica konceptualne radnje u Starom gradu u Mostaru u kom prodaje proizvode koje su pravile žene širom BiH. Sve ih je sama pronašla, jednu po jednu, i ponudila im saradnju. Kaže da je naučila da se uzda u sebe u svoje znanje i da ne posustaje na putu do cilja.
Više u videopriči emitovanoj na N1.
