Vijesti iz Fojnice i okoline
Stručnjaci koji se bave nuklearnim naoružanjem tvrde kako ima naznaka da bi Vladimir Putin mogao krenuti u nuklearni rat, ali da se to najvjerovatnije neće dogoditi jer bi time Rusija izgubila previše
“Bez obzira na to ko nam pokuša stati na put ili stvoriti prijetnje našoj zemlji i našem narodu, oni moraju znati da će Rusija odgovoriti odmah, a posljedice će biti takve kakve nikada niste vidjeli u cijeloj svojoj historiji”, poručio je ruski predsjednik Vladimir Putin 24. februara, kada je započela invazija na Ukrajinu.
Pritom je dodao kako “današnja Rusija ostaje jedna od najmoćnijih nuklearnih sila”. Nije mu trebalo dugo, da svoje prijetnje donekle sprovede u djelo. U nedjelju je, naime, naredio stavljanje nuklearnih snaga u stepen najviše pripravnosti, što je samo korak do potpune aktivacije nuklearnog arsenala.
Putin je, uz optužbe da NATO prijeti ruskoj sigurnosti, ranije izjavio i da je Ukrajina počela sa stvaranjem vlastitog nuklearnog arsenala. Svoj nuklearni arsenal je, pak, stavio u stanje pripravnosti zbog “nezakonitih sankcija” i “agresivnih izjava” zemalja članica NATO-a.
Iako se njegova invazija na Ukrajinu svodi na uobičajeno naoružanje, Putinove su riječi bile opasan podsjetnik da nuklearno naoružanje nije bauk prošlih vremena, već ključak dio sigurnosnog poretka nastalog nakon Drugog svjestskog rata. Prema računici direktora Projekta nuklearnih informacija pri Federaciji američkih naučnika, Hansa Kristensena, Rusija ima oko 6000 komada nuklearnog naoružanja, a SAD imaju oko 5500. Svaki od tih arsenala je dovoljan da pobije milijarde ljudi ili da odvrati drugu stranu od napada.
Postoje razlozi za zabrinutost
Ostalih sedam zemalja koje imaju nuklearno naoružanje ima i mnogo manje arsenale, a većina država je potpisala i Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja. Kad je Rusija krenula u napad na Ukrajinu većina stručnjaka je rekla kako su šanse za nuklearni napad male. Ipak, razloga za zabrinutost ima.
“Više sam zabrinut nego prije sedmicu dana. Ne postoji ništa u javnoj nuklearnoj doktrini Rusije što to opravdava. Putin je sada poduzeo još jedan korak koji nepotrebno eskalira situaciju do onoga što se čini kao izravna nuklearna prijetnja”, rekao je Kristensen u razgovoru za Vox.
Dodao je da je NATO povećao i razinu svoje spremnosti “za sve nepredviđene situacije”, kao odgovor na Putinove prijetnje, ali s povećanjem vojne snage dolazi i do povećanja neizvjesnosti oko onoga što bi se moglo dogoditi. “To je, da tako kažem, magla rata. Iz ovoga mogu proizaći preokreti koji će nas odvesti putem kojeg nismo mogli predvidjeti prije sedmicu dana”, dodao je Kristensen.
I savjetnik za nauku i tehnologiju bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona te predavač na Harvardu, Matthew Bunn je prije sedmicu dana rekao da misli “da praktički nema šanse da se nuklearno oružje koristi u Ukrajini.” Svoje mišljenje je potkrijepio time što je NATO odlučio da neće slati svoje vojnike u Ukrajinu, pa je bilo logično zaključiti kako Putin neće razmišljati o nuklearnom naoružanju pored vlastite vojske koja je mnogo veća i opremljenija od ukrajinske. No, i Bunn se prevario.
“Niko izvan Putinovog najužeg kruga ne zna sa sigurnošću zašto je Putin poduzeo ovu akciju. Moja pretpostavka jest da je namijenjena kao daljnji signal da odvrati bilo koga na Zapadu da uopće ne razmišlja o vojnoj intervenciji kako bi se pomoglo Ukrajini”, rekao je Bunn.
Monopol na nuklearno naoružanje
Stručnjak za globalne studije sa Univerziteta u Bostonu, Paul Hare je ustvrdio daje Putinov cilj “progutati Ukrajinu”. Smatra kako se Putin zagledao u historiju te da mu je želja vratiti historijsku moć carske Rusije, a ne izazvati nuklearni rat.
No, da bi do nuklearnog rata uopće došlo, treba zaviriti u ruski arsenal. Od već 6000 spomenutih nuklearnnih bojevih glava tek ih je 1600 bilo raspoređeno kao kopneno, zračno ili pomorsko oružje, dok je ostatak u rezervi i trebalo bi vremena da se ponovno pripremi i aktivira. Dio tog arsenala Rusija je dobila direktno iz Ukrajine nakon raspada SSSR-a.
Osim Rusije i SAD-a, nuklearno naoružanje još imaju i Kina, Francuska, Velika Britanija, Pakistan, Indija, Izrael i Sjeverna Koreja, odnosno svaka stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a plus još tri članice NATO-a. Ukupan broj bojevih glava je s više od 70.000 krajem Hladnog rata, do ove godine pao na 12.700, što je i dalje puno i previše.
“Bilo je mnogo rasprava o tome znači li to da Rusija ima neku vrstu monopola na nuklearno naoružanje. Teško je to odrediti. Ako bi se od ruskih dužnosnika zatražilo da sjednu za stol i u potpunosti razmotre koliko je taktičkog nuklearnog oružja potrebno, isključivo na temelju stvarnih, strateških razloga, pretpostavljam da bi se taj broj brzo smanjio od onoga što je danas”, rekao je Kristensen.
Lajanje, a ne ugriz
Stručnjaci smatraju da Putin nema nikakvih strateških razloga koristiti nuklearno naoružanje u Ukrajini. No, problem je u tome što je to Putin. “Element emocija i bijesa koji se posebno uvukao u Putinove izjave je upečatljiv. Obično smo povezivali ruski diplomatski stil s nekom vrstom lakoničnog, gotovo sarkastičnog načina”, ocijenio je Hare.
Za Putina bi, smatra taj stručnjak, nuklearni rat mogao biti dvosjekli mač, jer bi, osim otuđivanja od Zapada, mogao izgubiti i potencijalne saveznike, poput Kine. “Kina će biti sve više uznemirena Putinovim ponašanjem i vjerovatno će ga poticati da obnovi svjetski poredak globalne trgovine i ulaganja o kojima ovisi njen prosperitet. Nuklearni rat je najgora noćna mora Kine”, zaključio je Hare.
Doduše, Putinu ovo nije prvi put da se “razbacuje” nuklearnim arsenalom kako bi pokazao snagu. Priznao je kako je razmišljao o stavljanju nuklearnih snaga u pripravnost još za vrijeme aneksije Krima. Stručnjaci smatraju da sadašnji Putinov potez zapravo pokazuje da je on pas koji laje, ali ne grize. Ipak, ni oni nisu sigurni u tu teoriju.
“On živi u vrlo malom balonu i duboko je paranoičan. Spreman je učiniti ne baš racionalne stvari”, rekao je Kristensen.
Ipak, to “lajanje”, ali ne i “ugriz” bilo je glavna sigurnosna politika u Hladnom ratu, koja je i do danas vrlo aktivna. Upravo je prijetnja nuklearnim oružjem, smatraju stručnjaci, razlog zbog kojeg SAD neče poslati vojsku u Ukrajinu. No, čak i odvraćanje prijetnjom nuklearnim oružjem nije okončalo sve ratove, pogotovo ove koji su vođeni u posljednjih dvadesetak godina. Stoga se dovodi u pitanje teza da bi nuklearno odvraćanje pomoglo u dodatnom učvršćivanju evropskih granica.
“Kredibilitet odvraćanja nije testiran desetljećima. Cijeli međunarodni poredak je nekako bačen u vjetar. Hoće li ukrajinski napad biti uvod u napad na, recimo, baltičke države koje su još ranjivije ili će Putin biti zadovoljan Ukrajinom?”, pitao se Hare i odmah odgovorio da će sve ovisiti o tome kako će NATO i SAD rasporediti svoje snage diljem svijeta.
“Gledamo veliku silu koju zabavlja pomisao na scenarije ograničene taktičke upotrebe nuklearnog oružja, o čemu prije 10 godina nisu toliko razmišljali”, rekao je Kristensen.
Iako su to malo vjerovatni scenariji, napravljeni još u vrijeme Hladnog rata, mogli bi poslužiti za odvraćanje neprijatelja od sukoba. Radi se naime, o bacanju nuklearnih bombi male snage na vojne ciljeve u nenaseljenim područjima.
Iznenađujuće dobri rezultati
Šanse za takav scenarij su male zahvaljujući naporima u sprječavanju širenja nuklearnog naoružanja, koji su dali iznenađujuće dobre rezultate. No, ti napori zahtijevaju stalnu pažnju i pridržavanje dogovora. Bunn smatra da je trenutni globalni nuklearni poredak u lošem stanju, jer Sjeverna Koreja jača svoj nuklearni arsenal, dok Indija i Pakistan sudjeluju u utrci u naoružanju kako bi na taj način dovršili svoje višedecenijske sporove. S druge strane, odnosi između SAD-a, Rusije i Kine postaju sve lošiji.
“Ljudi bi trebali obratiti pažnju”, rekao je Kristensen. “Ljudi moraju biti oprezni u pogledu pozivanja svojih vlada na odgovornost i osigurati da politike koje su na snazi i način na koji se provode budu konstruktivne, da zapravo vode poboljšanju situacije, a ne da je pogoršavaju”, ocijenio je Kristensen.
Novi START, američko-ruski sporazum o ograničavanju nuklearnog naoružanja istječe u februaru 2026., a trenutna netrpeljivost dviju sila mogla bi pogoršati pregovore o njegovu produljenju.
“Ogromna američko-ruska netrpeljivost dovest će do povećanog rizika od sukoba i otežati saradnju s Rusijom. Bilo da se radi na sprječavanju širenja nuklearnog naoružanja na druge zemlje ili na poboljšanju sigurnosti oružja, materijala i objekata, sve ide bolje ako Sjedinjene Države i Rusija rade zajedno. Ali, to se neće dogoditi još neko vrijeme”, upozorio je Bunn.
Ipak, ima dobrih vijesti, jer postoje naznake ponovnog uspostavljanja iranskog nuklearnog sporazuma, koji bi potvrdio načela Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja. Vrijedi podsjetiti kako samo pet posto država u svijetu ima nuklearno naoružanje, a ostale su se obavezale da ga nikad neće razvijati. Još jedna dobra stvar je i opskrba električnom energijom. Bunn je podsjetio da je svaka deseta žarulja u Americi, proizvedena u proteklih nekoliko desetljeća, bila punjena uranom iz rastavljenih ruskih bojevih glava. Bila su to vremena kad je svijet naporno radio da sredstva za uništenje pretvori u opće dobro. Ta su vremena, čini se, opet postala upitna.
