Nakon 16 godina Njemačka se oprašta od vladavine Angele Merkel

Njemačka se nakon 16 godina oprašta od Angele Merkel. Detaljna rekapitulacija učinka njezine vladavine tek predstoji, no jedno je sigurno: Njemačka je nakon ovih šesnaest godina drugačija zemlja.

Legendarnom njemačkom kancelaru Helmutu Schmidtu pripisuje se izreka: “Tko ima vizije, taj bi trebao otići psihijatru”. Ta izjava dobro bi pristajala i njegovoj nasljednici Angeli Merkel, koja je tijekom svojih 16 godina na mjestu predsjednice vlade vrlo rijetko govorila o vizijama i vizionarskim političkim planovima. Radije je sagledavala probleme i pokušavala dokučiti kako ih u najkraće vrijeme i s najmanje problema riješiti.

To svakako ima zahvaliti svom sjevernjačkom temperamentu i činjenici da kao znanstvenica iz područja prirodnih znanosti problemima pristupa trezveno i pragmatično. No, s druge strane, to možda leži i u činjenici da je Merkel tijekom ovih 16 godina, kako primjećuju njemački politički kolumnisti, više reagirala nego što je vladala (“reagiren statt regieren”).

Kancelarka za konstantne krize

Angela Merkel, rođena Hamburžanka kao i Schmidt, zemlju nije trebala voditi kroz hladnoratovsko razdoblje kao njen prethodnik, no njena vladavina je bila obilježena konstantnim krizama. Globalna financijska kriza, euro kriza, izbjeglička kriza, transatlantska (odn.’Trump kriza’) i na kraju pandemijska kriza: kroz sva ova razdoblja Angela Merkel je zemlju vodila kroz sigurne vode. Zahvaljujući njezinim promišljenim potezima Njemačka je iz svih ovih zahtjevnih situacija izlazila samo s ‘lakšim modricama i ozljedama’.

No, jedna je kriza, ona izbjeglička, ipak promijenila zemlju do korijena i to je, što vrijeme više odmiče, sve očitije. Dolazak preko milijun izbjeglica izazvao je turbulencije u društvu koje su pomogle desno-populističkoj Alternativi za Njemačku (AfD), koja je 2015. već bila na samrtnoj postelji, da oživi i 2017. uđe u Bundestag. Time je Njemačka postala jedna od zemalja s ekstremnom desnicom u parlamentu. Noćna mora demokrata u Njemačkoj postala je stvarnost.

Koliko je izbjeglička kriza podijelila Njemačku pokazuje i aktualni odnos prema pandemiji: dijelovi zemlje gdje AfD uživa popularnost (uglavnom na istoku) su i dijelovi gdje se građani ne žele cijepiti i u kojima prosvjeduju tražeći za Merkel i njezinu vladu zatvor ili vješala. Na prosvjedima protiv pandemijskih mjera isti je ton kao i na tadašnjim prosvjedima protiv izbjeglica: ‘Merkel je izdajica kojoj vlastiti narod ne znači ništa’. No, unatoč tomu Merkel bi, da se kandidirala na jesenskim izborima, sigurno opet postala kancelarka.

Jamstvo za uspjeh

Nijemci ne vole nagle promjene i zato su, da ne bi doživljavali veliki šok, izabrali Merkelinog dosadašnjeg zamjenika, socijaldemokratskog vicekancelara Olafa Scholza, koji je za mnoge, unatoč drugih stranačkih boja, jamstvo kontinuiteta.

Da je dosadašnji uspjeh demokršćanske Unije CDU/CSU počivao velikim dijelom na popularnosti Angele

Merkel, pokazuje i smjer kojim je krenula njezina Kršćansko-demokratska unija (CDU) kada je ona sišla s kormila koje je preuzela prije dvadesetak godina.

Nakon što je na izborima CDU, s kancelarskim kandidatom i predsjednikom Arminom Laschetom, pretrpio najgori poraz u povijesti, krenula je borba za predsjedničko mjesto. U njoj bi pobjedu mogao odnijeti ultra konzervativni Friedrich Merz, jedan od najžešćih Merkelinih protivnika, spas za one koji misle da je stranka pod njenim vodstvom otišla previše ulijevo. To su isti oni koji su se oštro protivili njenoj odluci o prihvatu preko milijun izbjeglica i koji će sada definitivno vratiti CDU na raniji konzervativni pravac. Stranka bi se tako opet mogla naći tamo gdje ju je Helmut Kohl, nakon izgubljenih izbora i sramotne afere sa stranačkim donacijama, i ostavio prije Merkel.

Godine koje su promijenile zemlju

Unatoč tome, 16 godina kancelarke, koja je tek pred kraj mandata, pomalo oklijevajući, priznala da se smatra feministicom, ostavilo je traga u političkoj kulturi zemlje, koja je do njena dolaska na vlast bila patrijarhalna država s jakom zapadnonjemačkom tradicionalnom podjelom uloga po spolovima.

Za mnoge Nijemce bila je ogromno osvježenje nakon više od dva desetljeća vladavine alfa-mužjaka poput Helmuta Kohla i Gerharda Schrödera. Obojici se baš ne pripisuju epiteti kancelara-intelektualaca i tijekom vladavine Kohla (1982.-1998.) i Schroedera (1998.-2005.) mnogi su se sa sjetom prisjećali vladavine njihovog prethodnika, socijaldemokrata Helmuta Schmidta, čije je manire i politički stil Merkel djelomice vratila u političku svakodnevicu.

Na vanjskopolitičkom planu Merkel je u medijima u nekim europskim zemljama (Poljska, Grčka) na naslovnicama prikazana u nacističkoj odori, no, istodobno, brojni drugi mediji nekoliko je puta proglašavaju najmoćnijom ženom i predvodnicom slobodnog svijeta.

Te krajnosti su posebno došle do izražaja po dolasku Donalda Trumpa na vlast, kada se mnogima Merkel činila kao jedina osoba koja se može suprotstaviti kaosu iz Washingtona. I na vanjskopolitičkom planu vagala je svaku riječ, svjesna činjenice da njemačka premijerka ne može govoriti otvoreno kao njezini zapadnoeuropski partneri, poput nizozemskog premijera Marka Ruttea koji je Poljskoj poručio da se “nosi iz EU-a” ako joj EU ne odgovara.

I poseban odnos prema suradnicima izdvaja Merkel od njezinih prethodnika. “Ona nikad ne bi nazvala vikendom, osim ako se zaista ne bi radilo o nečemu što ni u kojem slučaju ne može čekati do ponedjeljka”, svjedoči Eva Christiansen, koja uz Beate Baumann spada u najuži krug njezinih suradnika.

Vješto preuzimanje tema od ljevice

Njezina politika zaštite klima mnogima je do dan danas velika nepoznanica. Jedan od prvih poteza njezina drugog kabineta, demokršćansko-liberalne vlade 2009., bio je najava duže aktivnosti nuklearki u odnosu na ranije stajalište socijaldemokratsko-zelene vlade na prijelazu stoljeća. No, onda se dogodila Fukushima i Angela Merkel je naglo promijenila mišljenje. Uz veliki otpor tzv. gospodarskog krila Unije, ali i nekadašnjeg socijaldemokratskog koalicijskog partnera, ubrzala je izlazak Njemačke iz obitelji zemalja s nuklearnom energijom.

Međutim, mlada generacija boraca za okoliš Merkel ne doživljava kao ikonu u borbi protiv klimatskih promjena. Naprotiv, mnogi bivšoj njemačkoj ministrici zaštite okoliša predbacuju popustljivost energetskom lobiju i odustajanje od vlastitih klimatskih ciljeva.

No, Merkel i njezin tim i ovdje su se pokazali kao uspješni PR stratezi. Prisvajanje zasluga za spas klime (iako se stranke poput Zelenih za to već bore desetljećima), kao i pripisivanje nekih uspjeha u socijalnoj politici, poput uvođenja opće minimalne satnice (za što su se socijaldemokrati borili desetljećima), smatra se jednim od najuspješnijih spinova u karijeri demokršćanske kancelarke.