Na pitanje kako je, Adem kaže da bi volio da svako doživi njegove godine pa da vidi kako je.

– Svi mi kažu, lahko je tebi – kaže Adem.

Zdravlje ga, ističe, dobro služi. Još prije nekoliko dana penjao se na ljestve da bi obrao trešnje, a ni drugi poslovi mu ni danas nisu strani.

– Vozim auto od 1978. godine, a vozački sam položio ‘49. godine – kaže Adem.

Ističe da je uvijek vjerovao u rad, te da se bavio zemljoradnjom.

– Ostao sam sa majkom i bratom koji je bio slijep. Mogao sam raditi kao vozač, ali majka kaže: “Mene ubij pa ti idi”. I ja ostanem i o zemlji se borio. Naučio sam raditi, nisam teferičio. Majka ostala sa puno djece, rano sam ostao bez oca, ali nikada nismo bili gladni – priča Ćosić.

Kaže da je imao volove i konje.

– Nisam nikad bio rasipan. Od 15 godina bio sam starješina braći i sestrama. Uzeli smo 38 duluma zemlje i pravili kuće i obrađivali zemlju – priča Adem.

Nije išao u školu, bio je, kaže, nepismen u vojsci.

– Nepismen sam vozački položio. A bio sam među boljim vozačima – priča Adem, te dodaje:

– Hodalo se konjima, slabo auta bilo. Zdravije se hranilo. Borio sam se da imam fin život, nisam se patio, ali nije se ni uživalo kao sada. Danas je sve lakše, pokupiš 20 metara sijena i vozi, a prije na konje dvije bale sijena pa nosi – kaže Adem.

Alija i Adem išli su na hadž 1997. godine i rado se sjeća tog velikog putovanja. Kaže da posti svaki ramazan i da mu uopće ne predstavlja poteškoću.

– Prije sam postio i kosio, a sada je lakše, manje posla – kazao je Adem.

Navodi da niti jedan njegov vršnjak nije živ, a da ih je bilo pet ili šest u selu.

– Džaba ti je danas omladini govoriti. Neće na zemlju, neće kravu. Nema u selu nijedne krave. Imao sam 100 ovaca i koza i živjelo se. Na sebi sijeno nosio. A omladina to neće. Bog daje ko hoće raditi, i snagu i sve ostalo – savjetuje Adem mlađe.