fbpx
Ponedjeljak , 26 Jula 2021
Reumal

Kako posadiš, tako ćeš i požnjeti: Kazivanje o rahmetli Šabanu Huremu zvanom Nizo

Kako posadiš, tako ćeš i požnjeti

Živeći svakodnevno u vremenu smutnje, prevara, poremećenih društvenih i moralnih vrijednosti ne možemo a da se ponekad i to sve češće, s čežnjom i žalom ne prisjetimo starih, dobrih vremena u kojima je data riječ predstavljala svetinju.

Piše: Mirhat Mračkić, prof.

Prisjećamo se dobrih, čestitih starina koji su živjeli čestito, skromno i pošteno. Živjeli su polahko, bez žurbe, uživajući u svakom trenu svoga života znajući da je život samo jedan i da ga treba živjeti polahko, s ćejfom.

Znali su oni da će život, ma kako ga sporo živjeli i kakav god on bio jednoga dana proći. A onda će iza ljudi ostati samo uspomene i njihova djela kao nepotkupljivi i trajni svjedok onoga što se život zove. I trudili su se da trag koji ostane iza njih bude što svjetliji. Jedan takav, blistav trag ostavio je čovjek o kome danas govorimo.

Rahmetli Hurem Šaban, zvani Nizo rođen je 1907. godine u Smajlovićima, od roditelja Ahmeda i Selime. Devet godina kasnije rodit će se i njegov mlađi brat Suljo. Teško je reći čime se rahmetli Nizo nije bavio. Vješte ruke, uz pomoć oskudnog i rijetkog alata činile su čuda.

Bio je veoma vješt kovač što je posebno bilo značajno u vrijeme izgradnje vodovoda u Smajlovićima. Interesantno je da je to bio drugi po redu uređeni, mjesni vodovod na općini Fojnica , odmah iza Tješila. Sagrađen je daleke 1968. godine. Alat uništen i istupljen na teškim dionicama, preko noći bi oživljavao u Šabanovim rukama i ujutro bi bio spreman za neumorne ruke graditelja vodovoda. Pošto je, prije izgradnje ovog vodovoda, voda nošena daleko izvan sela, u limenim kantama, na ramenima, na tzv. “obrenovicama”, dugom komadu čvrstog, jakog drveta koji se usijecao u isterećena, seljačka ramena, Nizo je pored kuće iskopao bunar pa su komšije mogle doći i nasuti kante s vodom, za insana i hajvana.

U sudurmi ispod kuće izrađivao je razne poljoprivredne alatke, od vila i grabalja, do zubača za volove i konje, stanova za tkanje i svega onoga što je bilo potrebno.

Umio je Šaban napraviti i volovska, drvena kola i to tako čvrsta i dugotrajna da se za njega bilo nadaleko pročulo. Valjalo je sa skromnim alatom kojim su majstori u to vrijeme raspolagali, napraviti nešto što će svakodnevno biti izloženo ogromnom teretu a ipak i pored toga i izuzetno loših puteva u to vrijeme trajati godinama. Znao je Nizo otići u šumu, probrati i donijeti pravo drvo, a onda od tih komada drveta napraviti pravi drveni, volovski “Mercedes” onoga vremena. Po potrebi je odučavao maloj djeci da ne plaču.

Bio je oženjen finom, tihom ženom, Fatimom Levo koja mu je rodila dva sina Asima i Kasima i dvije kćerke, Rašidu i Behku. Inače, Levo je jedno od sedam prezimena koja su birvaktile postojala u Smajlovićima,a potpuno su izumrla.

Osim Leva, u Smajlovićima su u potpunosti nestali : Islamovići, Imamovići, Halilići, Japauri, Suljići i Hromići. Bio je jedan od onih starih, dobrih džematlija koji su bili toliko redovni u Smajlovićkom mektebu, da kada se Nizo ne bi pojavio na na nekom od namaskih vakata, ahbabi bi išli da vide da mu se štogod nije desilo jer nije bilo uobičajeno da on izostaje. Bio je izuzetno aktivan u svim aktivnostima sela i džemata. Mada je bio poznat kao vrlo ljutit i principijelan, posebno kada je bio u pitanju njegov alat koji nikome nije dao dirati bez pitanja i privatnost, u koju nikom nije dao zadirati, za zajednicu i džemat nije žalio.

Jedanput je prodao njivu u Zimijama i novcem koji je dobio za nju, platio je radnike koji će izvaditi kamen i pokaldrmisati dio seoskog puta. Neposredno pred smrt dao je veliki dio njive da se kroz nju napravi seoski put. U šafani, ispod kuće svake godine se sušilo voće. Gdje god je išao, rahmetli Nizo je sadio i kalemio voće. Mnoge od tih voćaka i sada su u životu. Pored kuće koja je u fazi propadanja, jer joj je krov uništen u proteklom ratu, još uvijek se nalazi bunar. Trebalo bi ga samo očistiti i nabaviti novu kantu jer se onoj staroj izgubio svaki trag. Hladovinu iznad bunara i sada, punih četrdeset godina nakon Šabanove smrti čuva crni dud koga je nekada davno ovaj vrijedni starac zasadio.

Rukovodio se u životu, kada je voće u pitanju, onim hadisom u kome se kaže da sadnicu koju smo naumili posaditi, zasadimo čak i ako je nastupio Sudnji dan. Sadio je i kalemio voće do same smrti. Starost i svakodnevni teški poslovi uzeli su svoj danak. Šaban je u poznim godinama počeo strašno da drhti. Ni u tom takvom stanju nije se predavao. Borio se i radio do zadnjih dana.

Preselio je prije tačno četrdeset godina, daleke 1981. godine.

Jedan drugi hadis kaže: “Kadgod musliman zasadi biljku, imaće nagradu za sve što bude jelo s ove biljke, poput ptica ili životinja. Ova nagrada će stalno teći do Sudnjeg dana”(Muhammad Ibn Hibban al-Busti).

Ne sumnjamo da će Šabanova nagrada po ovom i svim ranije nabrojanim pitanjima biti zasigurno velika.

Pročitajte i ovo

Abdulah Skaka bi trebao biti novi ambasador BiH u Kataru

Bivši gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka trebao bi biti imenovan za novog ambasadora Bosne i Hercegovine …