Emina radi pedesetak kilometara dalje, u Konjević Polju.

I dok mladi obrazovani ljudi teže odlasku u veće gradove pa i van države, Emina je odlučila da živi i radi u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, u maloj sredini.

– Djetinjstvo, odrastanje, kao i osnovno i srednje obrazovanje provela sam u Živinicama, gradu u blizini Tuzle. Dalje sam započela svoje studije na Tehnološkom fakultetu u Tuzli, odsjek Agronomija, te nakon 5 godina nesebičnog zalaganja i truda stičem zvanje magistar agronomije. Po prirodi sam vrlo aktivna, temperamentna, ali i brzopleta pa tako volim da koristim svaki trenutak svog života. Aktivista sam i član nekoliko udruženja, od humanitarnih do onih koji se tiču moje struke, a volonterizam me uvijek ispunjavao i nadograđivao u životu – priča Emina za Faktor.

Kaže da voli da putuje i upoznaje nove ljude, te da je 2019. godine bila učesnik događaja “Evropski ruralni parlament mladih” u Španiji, a iste te godine radila je i stručno stažiranje u Francuskoj u poljoprivrednim školama i imanjima.

– U Konjević Polje došla sam nedavno kada sam i saznala za zadrugu Agrofood. Zapravo, saznala sam nešto ranije kada sam u marketima vidjela organski certifikovano povrće porijeklom iz BiH, odnosno Konjević Polja. U prvih mah me fasciniralo jer znam koliko je malo takvih proizvođača u BiH i znam koliko je to teško raditi i plasirati u našim uvjetima, što me dodatno zainteresovalo – priča Emina.

Navodi da je Agrofood opća poljoprivredna zadruga koja se bavi proizvodnjom organski certifikovanog povrća i sadnica bilja.

– Razlog zbog kojeg smo se odlučili na organsku proizvodnju je taj što smo uvidjeli potrebu stanoviništva za zdravstveno sigurnom hranom, bez rezidua pesticida, neorganskih gnojiva i slično, te smo na taj način postali drugačiji na bh. tržištu. Pored toga, želimo se brinuti i za budućnost budućih generacija, na neki način doprinijeti očuvanju ekosistema i obogaćivanju biodiverziteta. Iako nam je proces proizvodnje otežan u organskoj poljoprivredi zbog većih troškova ulaganja, manjka inputa i slično, mi se ne volimo žaliti i za sada smo jako zadovoljni. Želimo se dalje širiti i na preradu, ali želimo povećati i obim proizvodnje – kaže Emina.

Emina ističe da je svjesna migracija u urbane sredine, ali da joj je žao što do toga dolazi.

– Naravno, postoje ljudi koji zbog opisa posla moraju živjeti u gradskim sredinama, ali postoje i oni koji žude za tim bez ikakvog razloga. Moj moto kroz život, kada je u pitanju mjesto prebivališta, je taj da ću živjeti tamo gdje mi je najbolje i gdje mogu sebi osigurati egzistenciju za život. Za sada sam ovdje gdje jesam i sretna i zadovoljna. Nikad nisam pretjerano voljela gradske sredine. Volim prirodu, mir i tišinu, što ovdje mogu pronaći. I sve dok ovdje, generalno u BiH, mogu pronaći razlog i egzistenciju za opstanak, ja ću ovdje biti jer je ipak ovo moja domovina, ovdje je moja porodica i prijatelji – navodi sagovornica.

Kaže kako u povratničkim sredinama nedostaje mlađih generacija.

– Nedostaje dječija graja, dječija igra, jednostavno života, a što je posebno izraženo u ovom dobu digitalizacije. Previše smo se okrenuli brzom načinu života i toj migraciji gdje zaboravljamo za socijalizaciju. Ali ipak, gdje god se nalazili u BiH, naići ćemo na ljude dobrog srca i na našu ljubaznost bez obzira na to o kojemu se porijeklu radi – zaključuje Emina Salihović.