Čudni životni putevi: Zanimljiva priča o jednoj fojničkoj kući

Zanimljiva priča o jednoj kući

Piše: prof. Mirhat Mračkić

Danas Vam pričamo priču o jednoj kući.

Reći ćete sigurno :-“Šta se tu ima reći, kuća kao i svaka druga”?

Ipak, ova kuća ima jednu zanimljivu stranu koju većina drugih nema.

Počnimo redom.

Daleke 1963. godine, Tulumović Ahmed i njegova supruga Naila, “Cura” kako su je svi poznavali sve do smrti, napraviše ovu kuću.

Ranije su živjeli u staroj kući, Ahmedova rahmetli oca, koja se nalazila u neposrednoj blizini ove novosagrađene. Ahmed i “Cura” su već bili izrodili djecu , njih petoro, dvije kćerke i trojicu sinova. Priču nam priča jedini živi od njih trojice, hadži Alija Tulumović koji je i sam zagazio u 9. deceniju. Rođen je sada već daleke 1940.godine. Najstariji je od Ahmedove i “Curine” muške djece. Rahmetli Adem, najmlađi mu brat, preselio je davne 1990. godine, u saobraćajnoj nesreći, a srednji Ibro je preselio 2002. godine.

Ahmed i Naila imali su i dvije kćerke, najstariju od petoro djece Hibu i mlađu Fehimu.

Vratimo se na trenutak kući o kojoj smo počeli govoriti.

Dakle, Ahmed i Naila, s petoro djece koja su rođena u neposrednoj blizini novosagrađene kuće, preseliše u nju.

Godine su prolazile i kćerke se poudaše, Fehima u Fojnicu, a Hiba u Pločare, ali ubrzo odseli u Brezu. I sinovi se poženiše.

Sudbina htjede tako da nijedan od njih ne ostane s ženom u očevoj kući.

Svi napraviše vlastite kuće, zasnovaše vlastite porodice i počeše svoj život.

U novoj kući ostadoše sami Ahmed i Naila. Djeca su ih redovno posjećivala.

Starost učini svoje. Starce narušenog zdravlja, dodatno slomi tragična smrt najmlađeg sina Adema. Ahmed se razbolje i Alija ga odvede u Fojnicu gdje ga pregledaše i hitno uputiše u bolnicu, u Sarajevo.

Starac, vjerovatno uvidjevši da je kraj sasvim blizu, zamoli sina da ga ne vodi u bolnicu. Izrazi želju da posljednje dane provede u Fojnici kod kćerke Fehime. Ona će ga dobro paziti, a i doktori su blizu ako, ne daj Bože, zatreba.

Nakon kratkog vremena Ahmed preseli, a u kući koju su podigli ostade sama njegova Naila.

Ratne, 1994. godine, Naila je zbog nemogućnosti boravka u svojoj kući, takođe, prešla u Fehiminu kuću u Fojnici jer je njena kuća u Kujušićima bila svakodnevno na meti neprijateljske vatre pa se jadna starica morala negdje skloniti na sigurnije. Tih dana i ona će se razboljeti. Alija je jedne noći, u sumrak, pošao da joj iz njene stare sehare, koja još stoji u kući, donese odjeće za presvlaku jer pri izlasku iz kuće nisu ponijeli ništa. Izašli su golih ruku, spašavajući goli život. Alija uze nešto haljina i zaputi se da usput obiđe i svoju kuću. Da se vratio odmah, možda bi majku zatekao živu.

Nažalost, nije.

Majka je u međuvremenu preselila.

Od Nailine smrti u kući više niko ne živi. Nagriza je lagano zub vremena. A vrijeme teče brzo i neumoljivo. Od izgradnje rahmetli Ahmedove i “Curine” kuće proteklo je punih 58 godina. Došlo je vrijeme i za njeno rušenje jer je nedavno prodata drugom vlasniku zajedno s zemljištem na kome se nalazi.

I sada ono najvažnije o čemu zbog čega smo Vam i ispričali ovu priču: u ovoj kući za njenih skoro 60 godina postojanja, niti se ko rodio, niti je u njoj iko umro.

Kuća bez roda i poroda.

Od onih koji su nekada živjeli u njoj, živ je samo hadži Alija koji nam je i ispričao ovu zanimljivu priču i njegova mlađa sestra Fehima koja trenutno živi u Visokom.

Poželimo im da još dugo požive u zdravlju i sreći.