Vijesti iz Fojnice i okoline
Sjedim sa mamom i žalim joj se kako mi je dosadno, kako se osjećam kao u zatvoru. Žalim joj se, te na ovo, te na ono. Žalim joj se kako su ovo užasna vremena i kako mi je neshvatljivo da ja, sa svojih 21 godinu, sam prinuđena da sjedim kući.
Ona onako sva mirna, sa nekim poluosmijehom me gleda, sluša i ne progovara.
„Hajde, kaži nešto“ – govorim joj.
„Pa evo da te pitam nešto. Zamisli da pored svega toga nemaš internet“ – reče ona.
„Užas. Tek onda bi to bila propast svega“ – odgovorih.
„Zamisli još da, pored toga što nemaš interneta, nemaš struje, da nemaš dovoljno hrane i još da nemaš pravi krov nad glavom.“ – nastavi ona.
„Zašto bih to uopće zamišljala i kakve sve to veze ima sa ovime svime o čemu ja pričam“ – kazah joj.
„Slušaj, situacija je jako ozbiljna i treba je kao takvu prihvatiti. Jedina stvar koja se od nas traži jeste da se strpimo nekoliko dana/sedmica i ostanemo u našim ugodnim, toplim kućama, opremljenim svime što nam je potrebno da „ubijemo“ dosadu. Treba da budemo zahvalni Bogu da smo zdravi i da se molimo za one koji su oboljeli od ovoga virusa i za njihova najmilije“ – kaza mama.
„Ali još uvijek ne razumijem kakve sve to ima veze sa internetom, strujom i ostalim stvarima koje si nabrojala“- uporno nastavih, „i by the way, biti kući umjesto vani sa svojim prijateljima je i više nego dosadno.“
Majka govori: „Nekoliko godina prije sto si ti rođena, bila je puno gora situacija od ove sada. Pored toga što je, bilo kakvo, kretanje bilo puno više opasnije od današnjeg, bili smo skriveni po podrumima, šupama, bez struje i vrlo često hrane. Ljudi su ginuli u redovima za najosnovnije stvari… Ne želim da ovo stanje poredim sa onim zlim dešavanjem koje nam se desilo devedesetih, ali želim samo da ti skrenem pažnju na sve blagodati koje imaš sada i ovdje. Zdrava si. I ja sam zdrava pa bi zbog toga i ti trebala biti sretna. Naši najmiliji su zdravi. Naše komšije također. Da bi tako i ostalo, naše je samo da sjedimo kući, u našim toplim, udobnim ambijentima i koristimo ovo vrijeme za sebe. Jednostavno, da ne može jednostavnije.“
Svaka od ovih njenih riječi, bila je kao šamar za mene. Kako mogu da budem toliko nezahvalna. Kako sam uopće mogla ne pomisliti na to da sam privilegovana sa milion stvari koje ljudi nemaju: zdravlje, krov nad glavom, hranu i vrijeme.
Primijetila je da se osjećam loše zbog svega što sam rekla. Majka k’o majka, primijeti sve. Samo je još dodala:
„Vidim, dodirnulo te ovo što sam ti rekla. Neka, tako i treba. To je dobar znak. Al´ nemoj da se sekiraš. Onda, u ona tmurna vremena devedesetih, jednom mi je neko rekao „I ovo će proći“ i stvarno prošlo je. I ovo će proći.“
