Vijesti iz Fojnice i okoline
Memorijalna 50- godišnjica uspona na Lupoglav u jednom danu.
Piše: Eduard Slađo Jukić
I ove su godine, članovi Planinarskog društva “Vranica” Fojnica, uzeli učešće u memorijalnom usponu na prenjski vrh Lupoglav (2102 m n/v), a povodom sjećanja na 50. godišnjicu tragično stradalih mladih alpinista 1970. godine (Zijah Jajatović, Ilija Dilber i Milorad Stjepanović) na ovom vrhu!
Za uspon je inače potrebno dva dana i jednim noćenjem u šatorima na snijegu!
Osim adekvatne visokogorske planinarske opreme, učesnucu trebaju biti i u dobroj kondiciji, jer se u ta dva dana savladava preko 2000 metara visinske razlike u zimskim uvjetima!
Četiri člana našeg Društva su odlučila da ovaj uspon naprave samo u jednom danu.
Krenuli su na uspon sa lokaliteta mostarska Bijela (sa 120 m n/v) u 02 sata poslije ponoći i do jutra, za četiri sata napornog noćnog uspona, sa baterijskim lampama na čelima, savladali preko 1300 metara visinske razlike i došli do lokaliteta Barni do (1400 m n/v)!
Na ovom lokalitetu se nalazi jedno novosagrađeno planinarsko sklonište, a u samoj njegovoj blizini su postavljeni mnogobrojni planinarski šatori.
Među planinarima, Barni do je poznat kao mjesto gdje su sahranjena dva, od tri nastradala alpinista (Ilija Dilber i Milorad Stjepanović) i zajedničkim nadgrobnim spomenikom!
Sačekali smo da se planinari probude i spreme za završni uspon na sam vrh!
Uz spomenik je bilo prigodno obraćanje organizatora i davanje posljednjih sigurnosnih uputa za uspon!
Evidentirana su 220 učesnika/planinara iz cijele BiH, kao i mnogi iz drugih zemalja u našem okruženju!
Mnogo poznatih lica, iskusnih planinara i svi na jednom mjestu! Uslijedili su srdačni prijateljski pozdravi, razgovori i stisci ruku, a onda se formirala kolona i krenulo se na završni uspon!
Bilo je tu i manje iskusnih planinara, koji su bili pod budnim okom svojih vođa i instruktora!
Sve je izgledalo idealno, svanulo je i sunce je obasjalo predivne vrhove, okovane snijegom i ledom.
Na osiguranju zaleđenih, kritičnih i opasnih dijelova staze, bili su oni najiskusniji iz organizacijskog tima!
Na završni uspon se nije moglo ići bez posebnih tehničkih – penjačkih pomagala: dereza i cepina!!
Nas četvorica smo se trudili da se među prvima popnemo na vrh i da odmah krenemo na spust, ali tada, pred našim očima, na najkritičnijem dijelu uspona, jedna je osoba iz osiguravajućeg tima, izgubila kontrolu na zaleđenoj površini i otklizala u ambis!
Šok i nevjerica za sve nas, gledajući ovaj jezivi prizor, pomišljajući na onaj najgori ishod!
Svi smo bili napeti u iščekivanju informacija o stanju nastradalog! Preko toki-vokija smo informisani da je živ iako vidno ozlijeđen!
Odmah sam donio odluku kako bi bilo najbolje da prekinemo sa usponom i krenemo na spust, kako ne bi komplicirali situaciju! Ubrzo je i cijeli uspon prekinut iz istog razloga – sigurnost svih učesnika!
Došli smo do nastradalog, kojemu je u međuvremanu pružena prva medicinska pomoć te pripremljen za dalji transport i evakuaciju!
Uobičajenim dojavnim postupkom, zatražena je evakuacija unesrećenog zračnim putem – helikopterom!
Na moje ogromno zaprepaštenje sam ustanovio da je unesrećeni mladi i iskusni planinar iz Jablanice, Amer Keskin kojeg sam dobro poznavao!
Tog jutra, prije samig uspona nam je prišao, zajedno sa legendarnom braćom-blizancima Ananom i Advanom Šukman te dugo razgovarali o planinarskim temama! Vodili su neke goste, visokogorce iz Crne Gore!
Iako umirni i neispavani, trebalo nam je sva preostala energija za dogotrajni povratak na polaznu tačku – Bijela!
Završnom analizom uspona smo konstatirali da nam je za uspon i povratak trebalo punih 13 sati, pri tom savladavši 2000 metara visinske razlike i isto toliko u povratku te pređenih 21 kilometar po ekstremno zahtjevnom terenu planine Prenj!
Imali smo posebno iskustvo, provjeravajući svoje tjelesne granice i na kraju saznavši da nam je unesrećeni prijatelj Amer prebačen do bolničke klinike u Sarajevu i van životne opasnosti!
Svi mu želimo brz oporavak i skori povratak svojoj planini!!
