Prof. Indira Pašalić: “Udri Haso, samo nemoj po glavi”

Svi odgovorni roditelji imaju potrebu da zaštite svoju djecu te da im obezbijede siguran prostor za neometan rast i razvoj njihove ličnosti.

Trude se da ih zaštite od svih mogućih negativnih iskustava, posebno od fizičke i emotivne boli i u toj iskrenoj dobroj namjeri koja je vođena neizmjernom ljubavlju prema djetetu, načinimo mu ogromnu štetu.

To su prezaštićena djeca koju čuvaju najčešće mame i nane, čak i kada se igraju sa drugom djecom, koje uporno ponavljaju: „Daj mami ruku da ne padneš“. ,, Pričuvaće te nana dok se spustiš niz tobogan.” ,,Nemoj po pijesku, možeš pasti, pazi isprljaćeš se, nemoj po blatu, razbićeš koljeno, udarićeš se u glavu, fuj to ne diraj, nije sterilno“.

A tek ako dođe do sukoba sa vršnjacima, to je posebna priča.

Roditelji postaju tampon zona, a obavezno je krivo drugo dijete što ga dira.

Svaka pretjerana zaštita ima za posljedicu nesigurno dijete koje će čitav život biti vezano za roditelje ili druge osobe, imaće osjećaj da ne mogu ništa sami učiniti, da im je neophodna tuđa pomoć, nesigurni su u sebe, nikada neće razviti vlastite kompetencije i takva djeca nikad ne odrastu.

Pustite ih neka padnu i neka sami ustanu, neka se isprljaju, neka im ozebu ruke od grudvanja i sankanja, neka se sukobe i posvađaju sa svojim vršnjacima.

Nemojte biti glavni sudija koji uvijek izriče presudu u korist svog djeteta. Ne rješavajte sve njegove probleme.

Navešću jedan događaj u odrastanju mog mlađeg sina Hamze. Imao je tri godine i igrao se u pijesku sa komšijinim sinom Hasanom koji mu je pomagao da napravi put od pijeska za autiće.

U pola te igre, Hamza uzima drvo i udara Hasu po leđima. Hasu dobro zabolilo i uzima to isto drvo da ga udari po stražnjici, a moja dobra kona Nusreta ( Hasanova mati) povika: „Ne Haso, on je mali“.

Sa druge strane iz moje avlije, moj rahmetli otac, koji je to sve vidio, kaže: „Udri Haso, samo nemoj po glavi, da mu više nikad ne naumpadne to uraditi.“ (Toliko o pedagogiji mog babe, danas je to drugačije)

Sve je to sticanje novih iskustava, to je prirodna imunizacija koja će im pomoći da budu zdraviji i lakše prolaze kroz surovi život.

Da ne bi bilo zabune, ja ne govorim o zdravstvenom ili bilo koje drugom zanemarivanje djece, nisam za nasilje među djecom i nad djecom, nisam za to da im se ne pruži pomoć kada im prijeti realna opasnost.

Ali jesam za to da ne budu prezaštićena jer će izrasti u nesigurne i nerijetko sebične osobe koje znaju samo za uzimanje, a malo za davanje.

Treba im dozvoliti da stiču iskustva i sve svoje „probleme“ rješavaju sami te da se tako pripremaju za život.