Vijesti iz Fojnice i okoline
O Kemi Polutanu se kanimo pisati otkako je Mahalla počela sa svojim radom, ali nas uvijek nešto spriječi ili kada sjednemo sa Kemom, razgovor uvijek završi sa nekim drugim temama.
Kemal Polutan je sin rahmetli Hamde i Suade, rođen 21. februara 1973. godine.
Kemo je, kao i većina njegovih vršnjaka, uživao u mladosti, dokolici, a i sam Kemo kaže da je bio malo hašarijast!
Mladalačke zezancije i šale zamijenila je surova realnost 1992. godine kada počinje agresija na Bosnu i Hercegovinu.
Kemo ili Dajc kako ga zovu prijatelji (nadimak dobio po rahmetli ocu) se odmah priključuje Armiji RBiH i kao dobrovoljac odlazi na Igman 1992. godine da bi se borio protiv srpskog agresora.
Ipak, najteže životno iskušenje, Kemu zatiče u Fojnici i to na Jasikovici, drugog dana ofanzive HVO-a.
U 15 minuta bivaju ranjeni njegov dajdža Sead Simitović – Bugar (dobitnik Zlatnog ljiljana), a i Kemo.
Kemo je pogođen metkom u glavu i osim čuda što je preživio direktni pucanj u glavu, dešava se i drugo čudo.
Naime, nakon što je ranjen, Kemo je pao u provaliju, ali je njegova noga zaglavila između dvije stijene.
Iz te situacije, govori nam Kemo, izvukli su ga Hamdija Kajtaz i Raif Meša.
Kemo je davao određene znakove života kada je dovezen u fojničku bolnicu te su ga operisali poznati dr. Josip Braco Jurišić i dr. Izet Čustović i nadali se trećem čudu kada je u pitanju Kemo.
Nakon 24 dana u komi, Kemo je otvorio oči i kazao medicinskoj sestri Adviji Čustović:”Sestro, dajte mi vode”, a ona je od šoka i iznenađenja pala u nesvijest, kroz smiješak se prisjeća Kemo.
Hvala Bogu, Kemal je sve ove nedaće preživio, ali tu se, naravno, priča o Kemi ne završava.
Već 27 godina, Kemo boravi na fojničkoj Banji i za to je zahvalan fojničkom “Reumalu”, Opštini i svima drugima koji mu olakšavaju njegov život.
Kao dugogodišnji pacijent Reumala i Banje, Kemo je postao brend ovoga hotela, ali i fojničke čaršije.
Iako je Kemo već 27 godina u kolicima, u njemu nema pesimizma, defetizma niti je sklon apatiji i tugovanju.
Naprotiv…
Kemo je uvijek vedrog duha, spreman za šalu i uvijek spreman pomoći drugima.
Kada pacijenti, pogotovo oni malo “teži”, dolaze na Banju, osim recepcionera i doktora, dočekuje ih i Kemo koji ih osokoljava, bodri i daje im psihološku snagu da izdrže sve ono kroz šta prolaze.
Kemo ima i dva brata, Džemala i Kenana, a uvijek potcrtava da je majka Suada stub kuće i stub cijele porodice na koju se svi mogu oslonuti.
Mora se istaći Kemin patriotizam, od svoje prve penzije, kupio je sebi lančić sa mjesecom i zvijezdom, a teško ga je vidjeti i bez zlatnih ljiljana koji njemu kao DIČ-evcu (pripadniku Diverzantsko-izviđačke čete) nose izuzetnu važnost.
Na kraju, ponovit ćemo jednu rečenicu što je Kemo kazao za jednu od ovdašnjih televizija koja je snimala o njemu prilog kao o čovjeku-čudu koji je preživio najteža ranjavanja.
Pitali su ga, da sutra počne rat, šta bi ti Kemo uradio, a Kemo malo odmahnu glavom i nasmiješi se te reče:”Pušku u ruke i branit državu, vjeru i porodicu”.
