Problemi sa vidom počeli su još dok je išao u osnovnu školu, a uzrok tome je njegov neregulisan dijabetes.

– Osjetio sam kao da mi nešto “leta” u oku. Kad god bih nekoga pitao ima li šta u oku, rekao bi mi da je najvjerovatnije trepavica. Ustvari, nije ni bilo ništa, već je dolazilo do pucanja kapilara zbog visokog šećera. Moj dijabetolog uputio me da pregledam očno dno i kada sam došao u Sarajevo na pregled, doktori su me odmah pitali gdje sam bio do sada i kazali da mi je napravljen haos u očima – započeo je svoju priču.

Strah od kretanja

Na jedno oko je, prisjeća se naš sagovornik, vidio bolje nego na drugo. Doktori su odlučili da prvo urade operaciju na onom oku na kojem je vid bio bolji.

– Međutim, to su tako uradili da izlazeći iz bolnice nisam kako treba vidio automobil, a ranije sam mogao i voziti. Bilo mi je 16 godina. Završio sam dva razreda srednje škole u Busovači za mašinskog tehničara. Tada sam prekinuo školovanje jer sam se borio sa tim hoće li vid opstati ili ne. To je bio jako težak period. Oko godinu i po nisam izlazio iz sobe jer me bilo stid da izađem. Nisam smio sam da pređem tri-četiri metra avlije da bih došao do auta. Iako znam i svaki najmanji dio te dionice, bilo me je strah – objasnio je.

Jedne prilike, dok je tražio da instalira govorni program na računaru, došao je do informacija o Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu, te je sa ocem došao u tu školu, kako bi vidio da li tu za njega ima mjesta i bi li se mogao pronaći u takvom okruženju.

– Bukvalno sam visio ocu na leđima jer me bilo strah da se sam krećem. Nije bilo jednostavno jer sam imao vid i onda odjednom više nisam vidio. Kada sam shvatio da djeca u školi sama hodaju, druže se, kupuju, kreću, vode jedan sasvim normalan život, odlučio sam da ostanem. Tada mi je bilo 20 godina i to je najbolja stvar koju sam mogao uraditi. Ona, ne samo da je pomogla u vezi s obrazovanjem, već nas je učila za život, tu smo se izgradili mi kao mi. Bio sam invalid kada sam došao u školu. Iz nje sam izašao sa istim problemom, ali kompletiran za samostalan život – kazao je Saudin.

Kaže da je tome doprinijelo i pozitivno okruženje, ali da su svi učenici i profesori kao jedna velika porodica. Uporedio je svoje školovanje u redovnoj školi sa vremenom koje je proveo u Centru, te kazao da mu je ovo posljednje bilo jedna od najboljih stvari koja mu se mogla dogoditi u životu.

– U onoj “normalnoj” školi su to bili uobičajeni problemi tinejdžera, priče kako se naprimjer neko negdje napio, koliko litara piva je popio i slično. Ovdje su uglavnom priče kako je neko upao u šaht, udario u semafor, oborio babu… Cijela je atmosfera drugačija i pozitivnija. Hvala Bogu, sada imam mnogo ljepši život od mnogih moje generacije, koji imaju problem sa alkoholom, drogom i slično. Više volim ovakav svoj život, nego ono što oni imaju – istaknuo je.

Gubitkom vida, navodi naš sagovornik, njegova ostala čula su se izoštrila, budući da se u svakodnevnici uglavnom mora oslanjati na njih, ali i na orijentaciju u prostoru.

– Sva čula koristim, osim naravno vida. Obraćam pažnju na to odakle vjetar puše, gdje dolazi prazan prostor, gdje mogu da prođem, a gdje ne… Kada me pitaju kako ću, naprimjer, sam otići u pekaru ili baciti smeće, ja njih pitam je li kontejner i pekara isto mirišu? Pa kontejner smrdi na 300 metara – kazao je Saudin kroz smijeh, dodavši kako se i sa takvim pitanjima čovjek jednostavno pomiri.

Predrasude

Što se tiče predrasuda prema slijepim i slabovidinim osobama, Saudin kaže kako one ne izostaju, te da je najveći problem što ih ljudi često ne prihvataju kao ravne sebi.

– Veoma je poražavajuće kada, naprimjer, dođete kod doktora i medicinski radnik osobu sa kojom ste tu došli pita: “A šta je njemu?”. Prvo ti ljudi nemaju veze šta je sljepilo, a tek onda ostali sa kojima se svakodnevno susrećemo. Mnogo puta mi se desilo da, naprimjer, dođem do semafora, ali ne želim na tom mjestu preći cestu, već hoću da nastavim dalje. Neko od prolaznika me uhvati za ruku i krene vući preko ceste. Iako govorim da ne želim tamo ići, on me i dalje vodi. Tek kada reagujem malo glasnije, pusti i kaže da je samo htio pomoći. Veoma je lijepo kada to neko želi uraditi, ali nas treba pitati, saslušati šta želimo, i mi smo normalni ljudi za svojim željama i potrebama – naglasio je.

Saudin je nakon zavšetka školovanja dobio i posao u svojoj struci, pa sada radi kao fizioterapeut u firmi “TNP” koja zapošljava uglavnom osobe sa invaliditetom. Osim toga, aktivno se bavi i sportom.

– Sport se zove goalball i napravljen je samo za slijepe i slabovidne osobe. Na terenu smo svi isti, imamo naočale na očima i niko ne smije da vidi. Treniram goalball dugi niz godina i to je jedna velika ljubav. Lopta je teška 1.250 grama. Ona se šuta po zemlji, ne smije da ide visoko. Nas tri igrača branimo devet metara. Igra je zahtjevna i mora se pratiti teretanom, da imate snage i brzine, te je orijentacija tu veoma važna – objasnio je Saudin.

Koliko je ovaj sport bitan za orijentaciju i obrnuto, naveo je i na primjeru. Dok je živio sam u stanu, dešavalo se da mu ispadne ključ iz ruke, a u blizini nije bilo nikoga da mu pomogne. Međutim, svaki put kada bi mu se to desilo, Saudin bi rukom posegnuo tačno na mjesto na koje je ključ pao i smatra kako je goalball mnogo pomogao kod razvoja prostorne orijentacije.

– Kada bi me neko pitao želim li ponovo da vidim, rekao bih da ne želim. Meni je puno ljepše ovako nego dok sam vidio – zaključio je.