Vijesti iz Fojnice i okoline
Piše: Harun Pašalić
Na našem portalu, pored aktuelnih vijesti i informacija iz Fojnice, često pišemo o našim Fojničanima koji su dio naše svakodnevnice i koji zaslužuju našu pažnju.
Posvećivanjem vremena i prostora ovim “običnim” ljudima pokušavamo da naš portal ne bude svakodnevno glasilo nego mjesto gdje će ostati zapis o jednom vremenu i ljudima koji su živjeli u njemu.
Danas ćemo napisati koju rečenicu o hadžiji Ahmedu Ahmetku.
Kada biste me pitali kako da najkraće opišem hadžiju Ahmeda, odgovor bi bio da je hadžija Ahmed nešto najbliže meleku u ljudskom obliku.
Hadžija Ahmed je rođen 01. decembra 1955. godine u Botunu.
Sin je rahmetli Salke i rahmetli Hate.
Porodica se iz Botuna doselila u fojničko naselje Lučice 1970. godine.
Sa 19 godina se oženio Remzijom Muhić, a u 21. godini se zaposlio u Rudniku uglja “Breza” iz kojeg je 2007. godine otišao u penziju.
Sa suprugom je dobio troje djece: Almu (koja je udata za Enver ef. Beganovića), rahmetli Almira i Admira.
Hadžijine zlatne ruke, marljivost, smirenost i duhovnost teško je opisati, njegove vrline samo možete vidjeti i osjetiti.
Ono o čemu želimo napisati par rečenica jeste hadžijin ratni put.
Čim je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, hadžija Ahmed se pridružio Armiji RBiH.
Desetog novembra 1993. godine biva ranjen sa 13 metaka i na tijelu mu je bilo ukupno 21 ulaznih i izlaznih rana.
Hitno biva izmješten za Zenicu gdje biva operisan i hospitalizovan dva mjeseca.
Nakon 6-mjesečnog oporavka i prekida sukoba sa HVO-om, sa još dvojicom Fojničana, Halimom Huremom i Ibrahimom Šehovićem, u grupi od 300 bh. ranjenika odlazi na hadždž u maju 1994. godine.
Jedne prilike hadžija je kazao da mu nije bilo žao što je ranjen jer ne bi imao priliku otići na hadždž i biti u društvu predsjednika RBiH Alije Izetbegovića koji je tada isto obavio hadždž.
Hadžijini ratni problemi nisu prestali sa ranjavanjem nego je dobio još teži udarac kada mu je 1995. godine na Treskavici poginuo sin Almir.
Spomenuli smo da je hadžija Ahmed u penziju otišao 2007. godine, ali su mu te penzionerske dane teškim učinili prerana smrt supruge Remzije.
Ipak, kao i pogibiju sina i preseljenje na Bolji svijet svoje hanume, hadžija Ahmed je stoički podnio, nikada ne dopustivši da ovako teška životna iskušenja i tragedije poljuljaju njegovu vjeru, blagost i strpljivost.
Hadžija Ahmed ima još jednu dodatnu notu svoje ličnosti koja se ogleda u njegovoj duhovnosti, a to je ljubav prema zikru, spominjanju Allaha.
Ne postoje veliki kilometri koje hadžija ne bi prošao samo kako bi prisustvovao zikru i bio dio ambijenta u kojem se veliča Gospodar.
Na kraju, treba kazati da je hadžiji Ahmedu u njegovoj 65. godini, počela teško padati samoća pa se naš hadži Ahmed nedavno oženio sa Hajrijom-Halimom Omanović iz Visokog te im želimo hajirli brak i da dožive duboku starost u zdravlju, poštovanju i ljubavi.
