Selo Otigošće: Fojničko selo alpske ljepote i bosanske duše

Piše: Harun Pašalić

Sunčano jutro u Fojnici i pazarni dan su bili znak da će čaršija biti puna svijeta.

Dolazim na ritualnu, jutarnju kahvu u Aiss i sjedam sa Dževadom Klisurom te onako, polahko, prebiremo po svakodnevnim temama i problemima, od malina do apsolviranja stanja u državi.

U jednom trenutku, Dževad me pita jesam li ikada bio na Otigošću!?

Iako sam Fojničanin i time se dičim, sramota me je bilo kazati kako nikada nisam otišao u  to fojničko selo.

Tada Dževad reče: „Haj'mo sad“, što sam s radošću prihvatio, trknuo sam do kuće po fotoaparat, sjedamo u auto i krećemo.

Prolazimo kroz Trošnjik i komentarišemo kako je sada dobar novi asfalt i da je putna infrastruktura neophodna za bilo kakav posao i uspjeh.

Sa glavne džade u Gojevićima skrećemo na lijevu stranu i uskim putem koji je prije 4-5 godina asfaltiran „penjemo“ se ka Otigošću.

Kao u avanturističkim filmovima i bajkama, nakon uspinjanja uskim putem i strminama izlazimo na proplanak, a Otigošće na tom proplanku.

Lijepe, visoke kuće, uređene bašče, osjećaj kao da se nalazite u nekom od mondenih alpskih sela.

Dževad mi pokazuje i porodičnu kuću Joe Šimunića, kapitena hrvatske nogometne reprezentacije koju kako saznajemo često obilazi.

U uglu sela dolazimo do porodičnih kuća familije Zulum.

Po popisu stanovništva iz 1991. godine na Otigošću je živjelo 292 Hrvata i 31 Bošnjak.

Svi Bošnjaci ovoga sela su ustvari članovi porodice Zulum.

Početkom rata, pripadnici HVO-a su protjerali ovu familiju, međutim, za razliku od bezbroj žalosnih priča o izbjeglicama, sudbina porodice Zulum je drugačija.

Ova, ne tako mnogobrojna porodica, je iznjedrila veliki broj fakultetski obrazovanih ljudi, efendija, inžinjera, političara…

Ali, ono što im je svima zajedničko, jeste da se svi vraćaju na svoje Otigošće.

Iako od njih niko sada nije stalni stanovnik, svakodnevno posjećuju svoja velika imanja na kojima su zasađeni krompir, kukuruz, luk, grah, tikve. Veliki broj je i voćnjaka gdje su posađena stabla jabuke, šljive, kruške…

Također, sve avlije su uredno pokošene, cvijeće zaljeveno, a miris hadžibega i ruža odišu Bosnom kakvu samo možemo zamisliti dok slušamo neku staru sevdalinku.

Dok sa Dževadom obilazim krompire i luk koji je posadio i već dobro rodio, srećemo Adnana Zuluma koji je sa svojom suprugom Dišom i sinom Ahmedom najredovniji Zulum na Otigošću.

Adnan na Otigošću održava zemlju, maline, usjeve, ali i ima oko 400 ovnova, ovaca i janjadi.

Neke od ovnova smo i pogledali i već su spremni za kurban bajram.

Na kraju, sjedamo Dževad, Adnan i ja te uz Dišinu bosansku kahvu uživamo u zelenilu, čistom zraku, mirisu hadžibega i ruža i razmišljam kako nam je Bog podario svu ljepotu svijeta i da je Bogdom više ovakvih dana u životu.