fbpx
Nedjelja , April 21 2019

Priče naših Fojničana: Dedo poguzija

Znam ja da mi nećete vjerovat’, da će opet biti da “dijete izmišlja”, proradila mi mašta, haluciniram, što su ustvari sve blaži izrazi za dijete koje laže, ali ja sam najteže batine u djetinjstvu i to one koje sam dobio gratis, na pravdi Boga, dobio zbog dede. Već vas vidim kako dižete obrvu, nakrivljujete glavu i čudom se čudite, spremni da se unaprijed složite s gore iznesenim sudovima o meni.

Ipak, ostajem pri svome, dedo je najveći krivac za moje najteže batine i stradanje.

Živjeli smo uobičajenim načinom života za taj vakat, kuća, zemlja, kravica i to je to. Nama mlađima se znalo: škola prijepodne, brz povratak kući i čuvanje stoke ili pomaganje u poslovima na njivi i oko kuće kad nije bilo nastave u mektebu.

Roditelji su takođe bili na njivama ili u štali, dok je za poslove po kući bila zadužena nana. Ona je bila brza i otresita žena, posao joj se kako su govorili po selu, “nije mogao oteti”. Bila je rodom iz Ostružnice i zbog njenog djevojačkog prezimena Šarac, svi su je zvali “Šarćuša” tako da joj ni mi u kući nismo znali pravog imena. Radila je,ne birajući posao a bila je već u godinama pa je to na nju ostavilo dubok trag. Izbledjela, pogurena i uvijek ozbiljna izgledala je bar deset  godina starija od dede.

Za razliku od nane, on nije trčao za poslom, njemu  se svaki posao otimao pa je i u svojim poznim godinama izgledao kao momak. Jedrog, zategnutog lica, uvijek izbrijan, namirisan i obučen u odijelo, dedo je izgledao kao fićfirić. On bi se tako utegnuo, prošao kroz kuću, izdao ili bolje reći ponovio, “podvukao” nam već par puta od jutros izrečene naredbe i pošao u džamiju.

To mu je bila jedina i najveća zadaća, koju je sam sebi zadao. Pošto je mekteb bio blizu, dedo je išao pet puta dnevno na zajedničku molitvu. Još dugo,dugo nakon  njegova prolaska, mirisao bi za njim čitav seoski sokak.Skupocjene parfeme uglavnom je dobijao od hadžija, koji su pri dolasku s hadža obično zijaretili dedu.

Po dolasku s paše, majka bi muzla krave, cjedila mlijeko kroz uvijek čiste bijele krpe koje je nana svakodnevno prala i sušila i predavala ga nani. Ona je razlijevala mlijeko u “crepulje”, zemljane posude u kojima se mlijeko prokuhavalo i stavljala ih na zemljanu peć, “lonćarušu”. Mlijeko prokuhano u tim posudama je imalo poseban ukus, a kajmak je bio debeo kao prst. Ohlađeno mlijeko je nana ostavljala u špajz.

 Jednog jutra, nana me poslala da joj nešto donesem iz špajza. Uzeo sam i donio joj što je tražila. Na izlazu iz špajza, nije mi promakao njen sumnjičav pogled koji mi je uputila. Bio sam začuđen ali nisam ništa rekao jer je tada bio takav običaj, “šuti, niko te ništa nije pitao”.

Pomislio sam da uobražavam, umišljam, dajem sebi na značaju, šta li?! Nana me kao najstarijeg od djece sve češće slala u špajz po stvari, a po svakom izlasku iz špajza bio sam podvrgnut temeljitom,”rendgenskom” pregledu. Trajalo je to par dana, a onda sam po jednom takvom izlasku kako je to bila praksa i običaj tog vremena dobio batine. Dobre i temeljite a bez obrazloženja.

Otac me krvnički nalemao kaišem dok je majka ćutala sjedeći u ćošku iza peći sažaljivo me gledajući i grizući ruku, boreći se da ne zaplače. Nana me gledala krvnički, ispod oka, naslonjena na dovratak iznad peći. Nisu me boljele batine, navikao sam bio na njih. Boljelo me to što nisam znao zašto sam ih dobio. A saznao sam ubrzo. Jednog jutra dok sam još bio pod jorganom, probudila me nanina galama iz ganjka. Tako smo zvali veliku prostoriju u kojoj smo boravili preko dana. To je ujedno bila i najveća prostorija u kući.

–  Nek’ si se ti najeo poguzijo stara- gromila je nana. – Djeca gladna, ali neka, ne trebaju oni ni jesti. Pratim ja tebe, ima vakta. Nisi ti od Božije milosti rumen k’o fes! Bezobrazniče stari!

Uzalud je dedo pokušavao nešto reći, iz nane je kuljala nepresušna lavina bijesa.

–  Upratim ti ja jutros, moj bekrija na prstima u špajz, ja za njim. S drvene police izvuče veliku raževu slamku, probi njome kajmak i pije mlijeko iz crepulje. A ja se čudim, crepulja uvijek prazna. Još jadno dijete nastrada ni krivo ni dužno! Sram te bilo, tražit ćeš ti  halala!

Dedo je pokunjeno prigrnuo kaput i izašao napolje. Vratio se oko podne. Dugo nakon toga, gledao sam ga smrknuto, sjećajući se onih batina koje sam popio zbog njega. Uglavnom, mlijeko više nije nestajalo. Nestalo je vremenom dede i nane, roditelja. Nema više ni stare kuće,peći “lonćaruše”, crepulje. Ostale su samo uspomene na jedno davno prošlo vrijeme i drage ljude koji nažalost više nisu među nama.

Ah da, davno sam halalio dedi one batine i sve bih dao da samo još jednom mogu sve zajedno da ih vidim. Možda će i biti prilike, ko zna???

Pročitajte i ovo

FOTO: 80 momaka i djevojaka iz Norveške posjetili Fojnicu

U Fojnici je jučer boravilo 80 momaka i djevojaka iz Norveške. Naime, to su djeca …