Iako sjećanja na rat polahko izmiču te dolaze nove generacije koje se rata ni ne sjećaju, treba kazati da su ratna vremena ostavila i neka pozitivna sjećanja pored onih gromoroznih koje držimo u zapećku naših mozgova.
Fojnicom je, ratnim vihorom, prodefilovalo bezbroj porodica sa teškim i još težim životnim pričama.
Neki su ostajali kratko, neki su se zadržali više godina, a neki su svoj novi životni put nastavili u Fojnici.
Jedna od porodica koju su ratne (ne)prilike dovele u Fojnicu je i porodica Ramić iz Jajca.
Tihi, nenametljivi, radni i uvijek u koloni su hodili našim gradom.
U Fojnici, poslije rata, možda nisi ni morao znati ko je predsjednik države, ali Američkog su svi znali…
Vratili su se početkom 2000-tih godina u Jajce i više ih nismo viđali po našim, fojničkim ulicama.
Godine 2007. s prozora autobusa kojim sam se vraćao iz Bihaća vidim poznatu scenu u Jajcu.
Ide Sejdo, pet metara iza njega Amir pa još pet metara iza Subha.
I sjećanja navriju…
Nedavno, razgovaram s prijateljem iz Jajca i kaže da poznaje ovu porodicu i da ih, nažalost, život nije mazio i ne mazi.
Otac Sejdo je preselio na Bolji svijet 2015. godine, supruga je preselila 2016. godine, a u Jajcu i dalje žive njihova djeca Amir, Damir i Subha.
FOTO: Adnan Bubalo