Fojnica: Mato Miličević iz Ragala i u devetoj deceniji voli čuti zvuk čekića i huk mijeha

 

Jedan od posljednjih kovača na području općine Fojnica je 81-godišnji penzioner Mato Miličević.

Mato živi u naselju Ragale uz obalu rijeke Dragače sa suprugom, 77-godišnjom Marom, kćerkom Ivankom i unukom Jozom. Iako je zagazio u devetu deceniju života, nije izgubio želju da i sada zasuče rukave, uzme kovački čekić da nešto pokuje, da čuje huk mijeha i osjeti miris dima u svojoj kovačnici.

Teško djetinjstvo

Kada Mato objesi kovački alat o klin, vjerovatno niko više neće nastaviti njegovim putem ,jer danas niko neće da se bavi ovim nekad izuzetno poštovanim zanatom.

Priča nam da je imao teško djetinjstvo jer mu se otac ženio čak pet puta pa ga je proveo uz maćehe. Sa 16 godina je, onako nejak, počeo raditi na teškim poslovima u preduzeću. Bio je šumski radnik, capiner, sjekač, utovarivač, kovač, a radio je u Pilani Fojnica i „Jahorini“ Sarajevo.

 – Kovački zanat sam naučio od čuvenog kovača Ahmeda Krese iz Fojnice. Radili smo zajedno u Tovarištu podno Prokoškog jezera, a preduzeće je imalo 16 konja za vuču trupaca i za samaricu. Kovali smo grifove za potkivanje konja, klinove, capine, pravili štila (držalice) za alat. Danas u desetak sela mjesne zajednice Prokos imaju najviše dva konja – prisjeća se Mato.

Dodaje da se nekad cijenio pošten rad i iskustvo, a danas sve manje.

Mjesečna plaća

– Danas kovački zanat izumire, mladi to neće, odoše vani. Volio biH da nije tako, mladi odlaze, a stari umiru. Jeste težak hljeb, što se kaže sa sedam kora, ali sam od mjesečne plaće kovača nekada mogao kupiti dva dunuma zemlje, a danas toga više nema – kaže Miličević.

Čuveni Ivica Vešara

 Miličević ističe da je najpoznatiji fojnički kovač bio Ivica Vešara.

– Znao je praviti prstenje i belenzuke, ukrase na odjevnim predmetima. Osim što je bio dobar kovač, bio je i poseban čovjek, pa kad bi čuo zvono s zvonika crkve ili ezan s munare, ostao bi s rukom u tom stavu i držao čekić i ne bi je spuštao dok zvonjava ili ezan ne završe. Također je uvijek rad prekidao u vrijeme sprovoda ili dženaze – kaže Miličević.

(avaz.ba)