Piše: Hamza Pašalić
Dvadeset i dvije godine su prošle od kako je počinjen genocid u Srebrenici. Jedina, iako djelomična, satisfakcija jeste da je genocid u Srebrenici i službeno nazvan takvim na Međunarodnom sudu u Hagu.
Ostalo je sve dim, skelet i prašina. U Srebrenici više života nema. Oni koji su se mogli vratiti, nisu jer im nije ponuđena i data sigurnost. Ona manjina koja se vratila, dede i nane u poznim godinama, živi od danas do sutra i čeka smrtni čas kada će biti pokopani u blizini svojih sinova, braće i očeva u Potočarima.
Mlađi Bošnjaci i Bošnjakinje koji žive u Srebrenici su razapeti između golgote strepnje i konstantnog psihološkog pritiska od budućnosti, ali i međusobnog trvljenja zbog malograđanštine i megalomanije pojedinaca. Ko kome pripada, ko je u kojem klanu, ko je za ovog, ko je protiv onog.
Jednom godišnje, a to je u ovim svetim danima jula se međusobne razmirice stave u zapećak i složno se dočekaju i isprate posmrtni ostaci Srebreničana na Vječni počinak.
I onda dođe 12. juli i opet međusobne razmirice… A za to vrijeme srebrenički i većina drugih Srba se sjećaju dana genocida kao dana pobjede i osvete „Dahijama“, ne kajući se za učinjeno i minimizarujući učinjeno pravdajući isto događajima koji su se desili prije 200 godina.
Srebrenica nas je naučila da nikada nikome ne prepustimo sudbinu u njegove ruke, da nikada nikome ne vjerujemo te da nema apsolutne pravde na ovome svijetu.
Zato, sve dok se Srbi i njihove vlade ne izvinu i ne pokaju za učinjeno, Srebrenicu ne samo da ne smijemo Zaboraviti, nego ne smijemo ni Oprostiti.