Haris Zulum: Zaboravljena alhamijado ilahija iz fojničkih krajeva

 

Piše: Haris Zulum

Poezija koja je budila uspavana srca, a uspavljivala umorna tijela. U malenim gradovima srednje Bosne poput Fojnice, Kreševa, Kiseljaka i Visokog, islam i njegova kultura prenosila se od naših deda, nana, majki i očeva usmenim putem, putem ljubavi pričajuči o dobrim i lošim djelima. 

Baš jedna takva pjesma, koju sam i ja čuo od svoje majke, a ona od svoje,  ostala je u našim sjećanjima. 

Po svojim karakteristikama ona pripada alhamijado književnosti, koja se njegovala u ovim krajevima, sa nesumnjivim utjecajem nakšibendijskog reda i derviša koji su prenosili Božiji Govor. 

U 15. st. u Bosni i Hercegovini dolazi do pojave alhamijado književnosti, književnosti na bosanskom jeziku koja je pisana arapskim pismom, “arebicom”. 

Alhamijado književnost je s rijetkim izuzecima, imala uglavnom pobožno-didaktički karakter. Njeni glavni oblici cu bili: ilahije, kaside, zatim poslanice, pozivi i poruke (tzv. arzuhali) te pjesme napisane po uzoru na narodnu poeziju.

Pjesmu je sastavio anonimni autor, po svemu sudeći derviš. Već najranije poznati naši alhamijado pjesnici iz 17. stoljeća kao što su Muhamed Hevaji Uskufi, šejh Hasan Kaimija, šejh Osman efendija Šuglija i glasoviti Abdullah Bošnjak su iza sebe ostavili alhami­jado tekstove. 

U fojničkom kraju po alhamijado književnosti najpoznatiji je šejh Abdurrahman Sirrija iz 18. stoljeća. Derviška usmjerenost naše pjesme vidi se po ref­renu na kraju svake strofe; Aman Allah, Hu amel Hu! Zaziva se dakle ime Allahovo,   odnosno supstituciju Hu (On) umjesto Allahova imena. Smatra se da se pojam Allah ne može definisati, pa se često uporedo sa apostrofiranjem ime­na Allah upotrebljava i supstitucija te riječi u formi Hu (Hu-ve), što znači On.

U pjesmi je prikazana scena majke koja gori u paklu (džehennemu) zato što je   kudila cure i momke, zavađalala ljude i žene i nije pazila gladne i žedne sirote, koje su joj se obra­ćale da im pomogne. 

Za te grijehe majci se ne oprašta niti se uvažava to što je obavljala sav propisani vjerski ritual: ona je i klanjala pet puta dnevno (»bešvakat namaz«), i postila Ra­mazan, i obavila Hodočašće u Meku, i to ne jednom već se­dam puta i po vrhu je još bedela (zamjenika) na Ćabu poslala. 

Grijehovi prema ljudima neoprostivi su i oni se ni u kom slučaju ne mogu rekompenzirati ni najrigoroznijim ispunjava­njem dužnosti prema Bogu. To je, uostalom,   stav   islama.

U Kur'anu se kaže: »Nije dobročinstvo (u tome) da okrećete svoje lice prema istoku ili zapadu; dobročinstvo (čini i ide pravim putem) ko vjeruje Boga, Sudnji dan, meleke, Knjigu i poslanike, koji di­jeli imetak, koji mu je drag, rodbini, siročadi, bijednicima, put­niku (bez srestava), prosjacima, za otkup robova, i onaj koji klanja namaz i daje zekat, oni koji izvršavaju svoja obećanja, koji su strpljivi u nevolji, bolesti i borbi (s neprijateljem); to su oni koji su iskreni i to su oni koji su bogobojazni«.*)

Prema ovoj pjesmi majka je tolika griješnica da su sva rajska vrela presušila u momentu kada je kćerka, koja je uz to rajska djevica (»džennetska hurija«) učinila samo pokušaj da   poškropi   kapljicom   vode   u paklu   izgorjelo tijelo svoje majke.

Pjesma je zaista vrijedna da se u cjelosti citira i tako sa­čuva od zaborava.

 

Evo  kako  glasi:

Plakala je   hurija Razija,

Aman Allah, hurija Razija,

Hu amel Hu

Tješila je hazreti Fatirna,

Aman Allah, hazreti Fatima,

Hu amel Hu.

Šta je tebi hurija Razija?

Aman Allah, hurija Razija,

Hu amel Hu.

Moje majke u džennetu nema,

Aman Allah, u džennetu nema,

Hu amel Hu.

Evo tebi ključa od dženneta,

Aman Allah, ključi od dženneta,

Hu amel Hu.

Pa ti nađi svoju milu majku,

Aman Allah, svoju milu majku,

Hu amel Hu.

Otključala sam sve osam dženneta,

Aman Allah, sve osam dženneta,

Hu amel Hu.

Kad mi majke u džennetu nema,

Aman Allah, u džennetu nema,

Hu amel Hu.

Povrati se hurija Razija,

Aman Allah, hurija Razija,

Hu amel Hu.

Da otključa džehenemska vrata,

Aman Allah, džehenemska vrata,

Hu amel Hu.

Kad joj majka na dnu džehennema,

Aman Allah, na dnu džehennema

Hu amel Hu.

Iz usta joj mavi plamen bije,

Aman Allah, mavi plamen bije,

Hu amel Hu.

Iz očiju sjajne iskre skaču,

Aman Allah, sjajne iskre skaču,

Hu amel Hu.

Ugledala majka svoju milu kćerku,

Aman Allah, svoju milu kćerku,

Hu amel Hu.

Daj mi kćeri jednu kapcu vode,

Aman Allah, jednu kapcu vode,

Hu amel Hu.

Da poškropim svoje izgorjelo tijelo,

Aman Allah, svoje izgorjelo tijelo,

Hu amel Hu.

Povrati se hurija Razija,

Aman Allah, hurija Razija,

Hu amel Hu.

Da donese iz dženneta vode,

Aman Allah, iz dženneta vode,

Hu amel Hu.

Sva džennetska vrela presahoše,

Aman Allah, vrela presahoše,

Hu amel Hu.

Šta si, majko, Bogu pogriješila?

Aman Allah, Bogu pogriješila,

Hu amel Hu.

Ne znam kćeri, šta sam pogriješila,

Aman Allah, šta sam pogriješila,

Hu amel Hu.

Beš vakat sam namaza klanjala,

Aman Allah, namaza klanjala,

Hu amel Hu.

Ramazan sam na vakat postila,

Aman Allah, na vakat postila,

Hu amel Hu.

Sedam put sam na Ćabu hodila,

Aman Allah, na Ćabu hodila,

Hu amel Hu.

Osmi put sam bedela poslala

Aman Allah, bedela poslala,

Hu amel Hu.

Kudila sam i cure i momke,

Aman Allah, i cure i momke,

Hu amel Hu.

Zavađala i ljude i žene,

Aman Allah, i ljude i žene,

Hu amel Hu.

Vraćala sam sa vrata sirote,

Aman Allah, sa vrata sirote,

Hu amel Hu.

Sirote su i gladne i žedne,

Aman Allah, i gladne i žedne,

Hu amel Hu.

Nikad mi se kutarisat nema,

Aman Allah, kutarisat nema,

Hu amel Hu