Vijesti iz Fojnice i okoline
Aziz Hurem jedan je od onih kojem je život, odredio i trasirao staze diljem butun dunjaluka, kao i svima od nas. Nekom kraće i šire, a nekom opet duže i uže. Njegov život bi se mogao podijeliti u nekoliko vremenskih dijelova ili perioda koji su otprilike trajali podjednako dugo.
– Prvih petnaest godina života je proveo kod roditelja – Pločari Polje, odnosno u Fojnici gdje je završio osnovno obrazovanje.
– Njegov najdraži i najupečatljiviji dio života je drugih petnaest u Sarajevu gdje se školovao i nekoliko godina radio u sarajevskom Unioninvestu. Preduzeće (kako smo svi zvali tadašnje firme) bez premca u svojoj djelatnosti i bez rivala u užoj i široj regiji.
– Koncem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog vijeka kako svi znamo nastupa stanje konfuzije, beznađa, dezorijentacije i ostalih nedaća koje su starijima vrlo dobro poznate. Aziz, nakon odbijanja da prihvati radni nalog za izvođenje radova na Sava-Centru u Beogradu 1991.-ve g. odlučuje se da potraži hljeba u Evropi. Nakon nekoliko dugih razgovora i lijepih dobronamjernih besjeda sa rahmetli Nusretom Škaljićem u bašti „Hotel Zagreb“ na Marijin Dvoru u Sarajevu, Aziz se odlučuje na put u Njemačku – tačnije Štutgart.
No, pošto najčešće ne biva onako kako insan zamisli i planira – on, Aziz, biva u noći na putu iz Sarajeva za Ljubljanu od strane već davno projiciranih JNA-četnika izveden iz Autobusa – „Sarajevo – Ljubljana“ i biva uhapšen sa još dva Albanca, dva Marokanca i dvojicom Alžiraca. Samo njih sedam (od pedeset i nešto putnika) bivaju uskraćeni za nastavak putovanja. U gluho doba noći, njih svih sedam pod sumnjičenjem da su pošli da ratuju za Franjine ZNG-brigade su pored Vrbasa na magistralnom putu od Jajca za Banja Luku pretrešeni i potom strpani u vojnu JNA smb-kampanjolu bez prozora, sa zatamnjenim svjetlom i odveženi u nepoznatom pravcu. Kako reče, pretpostavlja da bi to mogla biti neka policijska i ujedno vojna postaja u Banja Luki. Jer je vojska JNA i Policija već tada združeno djelovala (a, biti će da je zbog svog imena i prezimena koje se ne završava na „ić“ poistovijećen sa Albacima i navedenim Arapima).
Nakon duže neizvijesnosti, maltretiranja, provokacija i prijetnji od strane oficira koji bi povremeno svraćali u prostoriju gdje je Aziz sa svojim sapatnicima boravio u stojećem stavu (sjedili su na podu samo kada više fizički nisu mogli da izdrže stajanje) pod budnim stražarenjem srpsko-četničkog vojnika sa kalašnjikovima na gotovs – na suprot golorukih sedam zarobljenih muslimana.
Najvjerojatnije, u to vrijeme dok je u Hrvatskoj buktio rat između pobunjenih Srba i regularnih vojnih jedinica države Hrvatske još uvijek vrijedila i važila klauzula da bosanski državljani imaju kakvu – takvu prođu i respekt od strane JNA jer se nisu još mogli ili znali odrediti prema Bosni i Bošnjacima koje su još uvijek nazivali samo Muslimanima – da je zbog toga Aziz Hurem sačuvao glavu. Dakle – samo za račun toga je Aziz iz te nekakve vjerojatno policijske postaje – kako i sam pretpostavlja izvukao život. Izvukao je živu glavu unatoč prijetnji koje su upućivane njemu i ostalim zarobljenim Kosovarima i Arapima da ih treba poslati na Manjaču ili da ih treba pod hitno prisloniti uza zid i sa njima završiti jer su to sve regrutovani i plaćenici ZNG-brigada (Zbor Narodne Garde ) koji su krenuli da ratuju za Hrvatsku.
No, nije Aziz izvukao živu glavu zbog četničkog milosrđa koje, kako svi znamo kod njih ne postoji ni u snu i koje tom narodu nije svojstveno bar kada su u pitanju Bošnjaci. Aziz je od svoje majke Elife i babe Nazifa nosio sa sobom hair-dovu koju su mu pri rastanku ispred kuće darivali, a po odlasku još koji put naučavali i upućivali.
Trećih petnaest godina – u najefektivnijem i najproduktivnijem dijelu ljudskog života – od tridesete do četrdesetipete je živio i radio u Štajerskoj, Austrija u jednom malom mjestu – Kapfenberg.
Kapfenberg je jedno stanovništvom (24000 stanovnika) malo mjesto, ali industrijom i privredom vrlo značajno. Osnovna i glavna privreda i industrija je željezara, metalna fabrika „BÖHLER“ čiji začetnik , prvi vlasnik, i osnivač bijaše Albert Böhler. (o ovoj fabrici gdje se uhljebilo mnogo Balkanaca, a samim time i Bošnjaka moglo bi se kazivati nadugo i naširoko)
Po dolasku izbjeglica s početka 1992.-ge godine (april, maj…) koje su sa zavežljajima u rukama pristizale iz Podrinja, Aziz Hurem i njegova supruga Mirsada-hanuma, pored svojih redovnih poslovnih zadataka i porodičnih obaveza, se punim svojim bićem stavljaju na raspolaganje tim nesretnim i prognanim ljudima.
Čemerno i jadno je bilo slušati i suosjećati njihove boli, traume i situacije koje su preživjeli. Za sve najasnoće, savjete , prava , uputstva… su se ti unesrećeni ljudi mogli obratiti njima u svako doba dana i noći.
- – Samorazumljivo je da je taj vakat bio konfuzan kako u Bosni tako isto i u Evropi gdje su se protjerani Bošnjaci obreli. Evropa i njene najmoćnije države su bile zatečene. Rješenja socijalne prirode su se morala donositi na prečac ili preko noći. Nužni i kolektivni smještaji po sportskim salama i napuštenim industrijskim halama su već postali prebukirani. Svako ko je imao imalo tog bošnjačkog merhameta je primio makar jednu izbjegličku porodicu. Nikom više nije bilo važno da li dolaze iz njegove bliže okoline ili iz sasvim drugog kraja Bosne. – Pa i ovo je jedna priča za sebe koju bi trebalo posebno obraditi. Bilo je tu lijepih, teških, tragičnih i komičnih epizoda.
Sve do početka sukoba u Hrvatskoj 1991.-ve g., svi gastarbajteri Balkana odnosno bivše Jugoslavije su živjeli i u rel. dobrim odnosima sa možda vrlo malim i kratkotrajnim trvenjima između jednih ,drugih… ovih ili onih.
Političko vrenje i početak nesporazuma se brzo prenio i u dijasporu. Srbi i Hrvati su se odmah podijelili , a samim time i Bošnjaci su morali zbiti redove i otrijezniti se od jugoslovenskog ludila koje je egzistiralo četrdeset i pet godina na njihov/bošnjački račun.
Prilivom izbjeglica Aziz Hurem je sa nekoličinom svojih istomišljenika odmah pristupio organiziranju vjersko-prosvjetnog života. U dotadašnjem restoranu prihvatnog centra u prizemlju, a kasnije u potkrovlju te iste zgrade je organiziran teravih-namaz i vjeronauka za djecu koju je izvodio Nesib Karišik, a katkad i jedan vjeroučitelj Muhamed iz Palestine. (Karišik je kasnije otišao na studije u Jordan) Poslije njega, džumu i nastavu iz vjeronauke je obavljao Omer ef. Čosić i tako u Kapfenbergu se taj vjerski život nastavlja do dan-danas sa imamima i mualimima uglavnom iz BiH. Jednog ramazana, između ostalih, je kao softa tu boravio i Ćamil ef. Hajdarević, imam iz Fojnice.
Četvrtih petnaest, a ako Bog da i više!
Njegova davna želja da se preseli u Beč koja ga je i koja ga još uvijek opterećuje nostalgijom za Sarajevom gdje je proveo najljepše dane života ostvaruje se 2006.-te godine. Sa velikim žalom za ljudima sa kojima je proveo dobrih petnaestak godina, on i njegova familija ostavljaju Kapfenberg i preseljavaju se u Beč. Osim čežnje za Sarajevom razlozi su bili i školovanje djece na prestižnom Bečkom Univerzitetu, širi spektar mogućnosti i djelovanja kako za njega tako i za njegovu familiju, raznolike aktivnosti , kontakti i druženja sa velikim brojem Bošnjaka iz Bosne i Sandžaka, i još niz, niz drugih razloga i prednosti koje pružaju veliki gradovi, kao što su naravno i naši bošnjački džemati gdje je on aktivni član (dž. Gazi Husrev-beg i dž. Ebu Hanife)
Aziz i Mirsada (djev. prez. Hurko) Hurem imaju tri kćeri i jednog sina,
Mirsada je zaposlena u „Finansijskom sektoru državnih bolnica grada Beča „
Maida rođ. 1990. g. u Sarajevu, Student prava na Bečkom Univerzitetu,
Lamija rođ. 1991. g. u Fojnici, Zaposlena kod Poreznog savjetnika,
Jakub rođ. 2004. g. u Bruck an der Mur učenik 4.-og razreda Niže Gimnazije
Fatima rođ. 2007. g. u Beču učenica prvog razreda Niže Gimnazije.
Svo četvoro Azizove djece i pored islamske vjeronauke u školama su pohađali ili pohađaju vjeronauku u mektebu tamošnjih austrijskih džemata.
Također, svih četvero imaju solidno muzičko obrazovanje koje su naučavali u bečkim muzičkim školama.
Između ostalog …
Jako bitno je napomenuti da Aziz i Mirsada pored svojih četvoro djece imaju još i jedno devetogodišnje dijete iz Afganistana koje su uzeli prošle godine – dijete koje je samo Bog zna pod kakvim uslovima i kakvim okolnostima dospjelo do Austrije odnosno Beča. Za sada je – nama, a i njima poznato da su oni jedini Bošnjaci koji su se na taj način solidarisali sa ugroženim muslimanima iz nama dobro poznatih ratom zahvaćenih muslimanskih zemalja. No, nije to njihov prvi humanitarni gest na ovom i ovakvom polju. Oni su, 1990.-te na 91.-vu kada je trebalo ugostiti pet stotina djece- osnovaca sa Kosova i koji su došli u Sarajevo sa deset autobusa – odmah sebi uzeli dvoje , iako je bio propis da može jedna familija uzeti samo jedno dijete, oni su unatoč protokolu uzeli dvoje muške djece i udomili ih kao svoje najrođenije. I tada su Aziz i Mirsada bili jedini na podrućju općine Fojnica sa ovim gestom .
Danas je Aziz penzioner i kolumnista. Najradije se druži sa knjigom u slobodno vrijeme, a svoje kolumne objavljuje na „bošnjaci.net“ , „Saff“ i „Islam my life“. Nekoliko puta se oglasio i u našem IIN Preporodu sa kritičkim osvrtom.
U budućnosti, radićemo na tome da nam iz svakog segmenta svog života napiše po jednu lijepu priču, besjedu. Obzirom da je mnogo putovao i vidio dosta širokog dunjaluka od Evrope preko Bliskog, Srednjeg i Dalekog Istoka vjerujemo da nam ima štogod kazati.
