Vijesti iz Fojnice i okoline
Piše: Haris Zulum
Tekije su obično građene na specifičnim mjestima, pored rijeka, izvora, na obalama jezera, jednom riječju u izuzetnom prirodnom okolišu. Ta ljepota za prirodom i estetikom, jeste ljubav prema Uzvišenom. Širom islamskog svijeta one su bile utočiste za musafire, putnike kao i beskućnike.
U tekijama su najčešće boravili oni kojima je ovaj svijet samo most kojim se stiže do vječnosti. U islamskoj duhovnoj tradiciji tekije se doživljavaju kao boravišna mjesta pobožnih ljudi (derviša), zagovornika filozofsko-religijskog pokreta vraćanja izvornoj pobožnosti. Predvođeni starješinom (šejhom) u osami svojih skromnih odaja, oni, dodatnim molitvama (zikir) i razgovorom (muhabet) nastoje proniknuti u tajne islamskog učenja.
Tekije su građene širom islamskog svijeta, a naročito na prostorima Osmanske carevine. Tako se u Bosni javljaju uporedo sa osmanskim osvajanjem. Od samog početka one su imale značajnog udjela u razvitku gradova, širenju islama i islamsko-orijentalne kulture. Rijetki su gradovi u Bosni i Heregovini koji nisu imali barem po jednu tekiju.
Nakšibendijsku tekiju u Vukeljićima kod Fojnice osnovao je velikan Fojnice, šejh Husein-baba Zukić k.s., na šta upozorava i natpis na desnoj strani od glavnog ulaza u tekiju, koji glasi: “Ovu dervišku tekiju sagradio je baštinik znanosti učitelja profeta i sluga reda nakšibendija, duhovni učitelj i vodič, šejh Husein Zukić Bošnjak 1195/1780-81. godine.”
Šejh Husein Zukić je rođen u selu Vukeljićima, gdje se i tekija nalazi. Svoje obrazovanje je započeo u medresi u Fojnici, a zatim je produžio školovanje u Kuršumliji medresi u Sarajevu. Studirao je i u Istanbulu. Kako je i porodično nosio predispoziciju i sklonosti, još za vrijeme studija uveo ga je u nakšibendijski red šejh Hafiz Muhamed Hisari (umro 1785), tadašnji šejh nakšibendijske tekije Muradije u Istanbulu, koja je pripadala mudžedidi ogranku nakšibendijskog reda, a koja svoje porijeklo trasira od slavnog šejha Ahmeda Sirhindija (umro 1625), poznatog kao “mucedidi elfi sani” (Obnovitelj drugog milenijuma).
Tekija je, međutim, dobila ime po šejhu Muhamed Murad Buhariju (umro 1729) koji je putovao u Indiju i koga je u ovaj ogranak nakšibendijskog reda uveo Hadže Masuma. Po povratku iz Indije, šejh Murad se dao na putovanje i proširio mudžedidi ogranak u Siriji, Anadoliji, i konačno se nastanio u Istanbulu.
Da bi upotpunio svoje duhovno obrazovanje i posjetio grobove istaknutih velikana, a po savjetu svoga šejha Hafiza Muhameda Hisarija, šejh Husein Zukić je napustio Istanbul i krenuo na svoje dugogodišnje putovanje. Prvo je otišao u Konju i tu u glavnoj mevlevijskoj tekiji proveo tri godine, duhovno se obrazujući i učeći kod vrhovnog mevlevijskog šejha u Konji (Čelebija) Ebu Bekra.
Dalje mu je preporučeno da nastavi put za Turkestan, pravo na izvorište nakšibendijskog reda. Nakon nekoliko mjeseci boravka u nakšibendijskoj tekiji u Samarkandu, uputio se u Kasr-i Arifan kod Buhare i tu u tekiji, vezanoj za grob pira nakšibendijskog reda Behaudina Nakšibenda, ostao sedam godina da bi se, onda, preko Irana, Bagdada, Konje i Istanbula, vratio ponovo u Bosnu.
Dakle, poslije više od trideset godina studiranja, duhovnog usavršavanja i lutanja po svijetu, šejh Husein se vratio u svoj rodni kraj i u svom selu Vukeljićima podigao džamiju i tekiju, koja i danas postoji i aktivno radi. Tako je naoružan znanjem i duhovno usavršen, počeo da djeluje da bi uzdigao i oplemenio ljude u svojoj okolini.
I ne samo da je aktivno djelovao kao šejh nakšibendijske tekije u Vukeljićima, što je za ovu studiju veoma važno, nego je radio i kao profesor Fojničke medrese i vaiz u Fojnici i u svojoj džamiji u Vukeljićima. Vjerovatno da je svojim velikim znanjem djelovao u pravcu širenja nakšibendijskog reda ne samo u svojoj bližoj nego i daljoj okolini.
Šejh Husein je umro u Vukeljićima 1799/1800. godine i sahranjen je u turbetu, koje mu je podigao šejh Sirija.
Tekija u Vukeljićima je velika dvospratna građevina u obliku pravougaonika koju natkriva krov od crijepa, a ranije ćeramida. Donji sprat se sastoji od jednostavne duge sobe koja služi za objedovanje za vrijeme Ramazana i proslave dva Bajrama i rođenja poslanika Muhammeda.
Na gornjem spratu nalazi se semahana za skupnu molitvu i zikr, mala galerija za žene, mejdan odaja, gdje se derviši skupljaju prije i poslije zikra radi razgovora i diskusije o tesavufu i drugim problemima sufijskog života i gdje religiozne pjesme (ilahije) pisane na arapskom, turskom i srpskohrvatskom jeziku. Nemamo, međutim, podataka o tome da li je tekija, koju je podigao šejh Husein, prvobitno imala takav raspored.
Na brežuljku iznad tekije nalaze se tri turbeta, koja predstavljaju male kockaste strukturirane građevine sa kupastim krovovima od drvene građe i bijelim zidovima, na kojima je napisano po jedno veliko “Hu” (On), što ih razlikuje od drugih okolnih građevina.
U najvećem od ovih turbeta nalazi se grob šejha Husein-babe, osnivača tekije u Vukeljićima, u drugom se nalazi grob Mejli-babe i u trećem počivaju posmrtni ostaci šejh Hasan-babe i dvojice njegovih sinova Abdulatifa i Kazima. Okolo turbeta nižu se grobovi derviša koji su željeli da budu sahranjeni u blizini svojih šejhova. Tako se formiralo groblje oko spomenutih turbeta.
Već od prvih početaka tekija u Vukeljićima i njen osnivač šejh Husein imali su značajnu ulogu u daljem razvoju nakšibendizma i utjecajima koje je ovaj red imao u Bosni i Hercegovini. Usljed velikog ugleda šejha Huseina, ni potpora valije Bosne nije izostajala. Kako tekija nije imala svog vakufa, šejh Husein je primao plaću iz vilajetske blagajne.
Položaj šejha u tekiji u Vukeljićima poslije smrti Husein-babe, zauzeo je šejh Mejli-baba, murid šejha Sirije, rodonačelnik porodice Hadžimejlić, koji i danas vode tekiju.
