Vijesti iz Fojnice i okoline
Šteka internet na poslu. Dođe Dedić (Svi znaju Dedića, onaj iz Hadrovića) da popravi belaj, a ja ostadoh offline. Grdno je kad si offline, počneš da razmišljaš, razmišljanje vodi do ideja, ideje do pisanja. A i Harunu sam obećao poslati ovu priču.
Dedić je iz Fojnice, pošli smo skupa u prvi razred davne 1995. Ali ovo nije priča o njemu, nije da je nije zalužio i da nema šta da se priča o njemu.
I tako, 1995.godina, sjedimo u razredu, skoro četrdeset nas. Pola ,čini mi se, Fojničana, a ostalo-izbjeglica do izbjeglice. Sa nama su roditelji, tetke, ostale persone iz porodice koje imaju pravo da nas teglje za uši (tad se smjelo povuć’ dijete za uho jer je izrazito bezobrazno,ne sluša i izvodi marifetluke…)
Zidovi su bijeli, na zidu tabla, spužva i onaj „miris škole“ (biće da je neko sredstvo sa hlorom za čišćenje).
Ubrzo se taj miris rasprštio i otišao je u zaborav, a škola je dobila novi miris. Crvena vrata koja su stršila na bijelom zidu otvorila su se i ušao je polahko, svježe obrijan i uz miris jake kolonjske vode „Ralon“, počešljan, sređen i narodski rečeno „tip-top“-učitelj Hazim Topalović.
Polahko je prešao pogledom preko cijelog razreda, zadržavši gard ala Clint Eastwood i glasom koji će nas slijedeće četiri godine „tjerati“ da budemo (naj)bolji pozdravio je sve prisutne.
Padala je kiša, dobro se sjećam, pravi septembarski dan. Obratio se roditeljima, a potom ih zamolio da napuste prostoriju. Ostao je sa nama u razredu i predstavio nam se, a iza strogog lica, ukazale su se riječi dobrodošlice.
Znao sam ja učitelja Hazima od ranije, činjenica da smo rođaci, djeluje, onako na prvu, olakšavajuće po mene. Ne, bilo je samo više forsiranja, a (tada nije bilo mobilnih) po potrebi je učitelj znao svratiti i do babe da ga izvjesti. Da se razumijemo problem je uglavnom bila likovna kultura gdje je za moje nevješte radove učitelj pitao roditelje jedne prilike:“Je li on stvarno ne zna crtati i raditi sa plastelinom ili me zafrkava?“
Prošle su godine, eto dvadeset i dvije od tog prvog dana, a ja i dan danas kad naiđem pored police sa cijelim nizom „afteršejv“ proizvoda, kriomice otvorim onaj „Ralon“ i taj miris me vrati u prvi dan škole, podsjeti me na svježe očišćenu učionicu, bijele zidove i vrata crvene boje, a iznad svega-učitelj Hazim.
Sretnem ga ponekad u Fojnici i pozdravim se sa njim. Već dugo godina u penziji, neko bi možda rekao da je i ostario, ali za mene i dalje onaj visoki učitelj što nam je četiri godine prenosio znanja uz dozu strpljenja kakvu samo prosvjetni radnici imaju.
Hazim Topalović je rođen 1936.godine, a u Sarajevu je završio petogodišnju Učiteljsku školu. U svom radnom vijeku izveo je deset generacija učenika, a za vrijeme rata radio je i u podrumskim školama i na taj način i u najtežim vremenima prenosio djeci znanja.
Kako je jednom prilikom rekao za Dnevni avaz-Učitelji su drugi roditelji djeci.
Kenan Topalović I-a
