Šta je zajedničko julu ‘93., Fojničkom ljetu i turniru u stonom tenisu

 

Bosanski mentalitet, pogotovo mentalitet malih sredina je isključiv. Ili si za ili protiv. Ili si za mene ili nisi. U našem, ipak zaostalom, mentalitetu nema sive zone, odnosno zone u kojoj neko može dati kreativnu kritiku ili istu osobu za jednu stvar pohvaliti, a za drugu kazati da je loša. Stoga, imamo i izreke 100 puta mu valjaš, jednom ne i odmah nisi dobar, poželjan i prihvatljiv.

Taj mentalitet se ogleda i u našem društvenom životu, svejedno, bio on politički, vjerski, kulturni ili sportski. Moraš izabrati stranu, moraš biti dio tora koji će sve hvaliti ili koji će sve kuditi… Da nešto pohvališ, a drugo da pokudiš, bit ćeš nepoželjan i jednim i drugima i budeš ostavljen na vjetrometini jutarnjih kafanskih besjeda gdje će govoriti da si loša osoba, nadobudni idiot, umišljenik, sve praćeno zaključnom rečenicom: „Šta on misli, ko je on?“

Biti nezavisan je, ustvari, najdragocjenije blago koje čovjek može imati. Nezavisan od tuđih mišljenja, novaca, zakulisnih borbi i sl.

Doduše, nezavisnost osobu može dovesti u poziciju da bude sam, ali ne i usamljen jer ko je, istinski, nezavisan, Istina, Pravdoljublje i Sloboda će mu uvijek pratiti društvo.

Primjer nezavisnog mišljenja, fantastična je stvar organizacija Fojničkog ljeta u mjesecu julu od strane Opštine, ali je isto tako katastrofalna stvar da fojnička opština ne obilježi stradanje branilaca grada u julu ‘93., branilaca grada bez kojih ne bi bilo ni Fojničkog ljeta ni Aquaparka ni Reumala (za one kojima sjećanje kraće seže, Reumal je bio zapaljen od strane HVO-a), možda ni Fojnice onakve kakvu je danas imamo…

Drugi primjer nezavisnog mišljenja, fantastična je stvar da Islamska zajednica u Fojnici organizira sjećanje na šehide i poginule branioce grada. Fantastično je da se manifestacija održi na Prokoškom jezeru, ali je katastrofalna stvar da to sjećanje se sastoji od dva događaja i to na prvom mjestu turnirom u stonom tenisu. Pitanje je, da li su se naši šehidi i borci koji su preživjeli borili da bi ih se mi sjećali turnirom u stonom tenisu.

Svi nosioci našeg društvenog života pokušavaju da nam stave „roze naočare“ kako bi vidjeli svijet ružičastim i ljepšim, ali to je samozavaravanje jer kad-tad, naočare se moraju skinuti i zateći ćemo se u kaljuži svakodnevnog života, nepravednog života koji ubija svaku nadu i vjeru u budućnost.

P.S. Zadatak za sve nas, pogledajmo se u ogledalo i zapitajmo se jesmo li ljudi ili poslušnici, jesmo li nezavisni ili slabići?