Heroji Fojnice: Raif Dizdarević

 

Osamdesetsedmogodišnjiogodišnji Raif Dizdarević, predsjedavajući Predsjedništva bivše Jugoslavije, danas vodi aktivan i zanimljiv penzionerski život. Objavljuje knjige o svojoj političkoj karijeri, njeguje uspomene na Josipa Broza Tita, svakodnevno je u gradu, gdje ga ljudi, kako sam kaže, konačno pozdravljaju s poštovanjem. Senija i Raif u braku su već 57 godina. Njihov dom pun je svjedočanstava o jednoj impresivnoj političkoj karijeri i turbulentnim vremenima koja su je pratila. U 80 godina života, koliko je proslavio prošlog decembra, stalo je mnogo toga. I kada se pritom taj život živi na Balkanu, onda ne treba sumnjati da je bio prepun događaja koji ga na ovaj ili onaj način obilježe. Kao dječak sanjao je da će biti pilot, no Drugi svjetski rat će prekinuti dječije maštarije i u njegovoj 16. godini baciti ga u krvavu zbilju koja će potrajati četiri duge godine. Od tada je obavljao brojne dužnosti, među kojima i one najznačajnije – bio je predsjednik Predsjedništva BiH, ministar vanjskih poslova SFRJ i predsjedavajući Predsjedništva SFRJ. 

Dvostruki penzioner “Vjerovao sam u našu borbu, u ideje partizanskog pokreta, pa nije ni čudo što sam krenuo u partizane sa 16 godina. U našoj kući to je bila normalna stvar. Kako je koji brat stasavao, uzimao je pušku i – u partizane. Ali, nikada, ni u snu, nisam sanjao gdje bi me to moglo odvesti”, kaže na početku razgovora za Graciju Raif Dizdarević, kojeg je ekipa našeg magazina posjetila u njegovom stanu. Iako poznih godina, Raif Dizdarević je čovjek iznimno bistre i britke misli, sjajnog pamćenja i zanimljive retorike, pa vam se na trenutak učini da kroz neki prozor virite u historiju i gledate izravan prijenos događaja koji su svojevremeno potresali nekadašnju državu. Danas je penzioner i to dvostruki!? Naime, prvi put će to učiniti 1989. godine u Beogradu i agresijom na BiH ostat će bez nje, pa će nakon brojnih peripetija ponovo otići u mirovinu prije nekoliko godina.

“To je posebna priča, taj odnos tadašnjih vlasti prema meni i još nekim ljudima koji su imali tu penziju. Jednom njihovom odlukom, naime, mi smo trebali primati penziju iz Srbije, i to je bio jedini put da sam nešto zatražio od ovdašnjih vlasti. Nisam htio pristati na to po cijenu da skroz ostanem bez nje, jer sam to smatrao ponižavajućim i nedopustivim. Onda se našlo rješenje da ponovo odem u penziju.”

Nakon, u njegovom životu prvog, rata, Raifa će posao odvesti u tadašnju Oznu, a onda je prebačen u Beograd, gdje će početi njegova diplomatska karijera. Naime, nova vlast željela je u što kraćem roku obnoviti i popuniti prilično narušenu diplomatsku mrežu nove Jugoslavije, pa se Raif sa suprugom i kćerkom uputio u Bugarsku, koja će biti i njegovo diplomatsko krštenje.

“Nisam znao mnogo o diplomatiji, pa sam imao i nekih gafova na početku. Zato sam stalno pomno posmatrao starije, iskusne diplomate, kako bih naučio protokol, čak i za ručkom i večerom. Posebno teško je bilo tada biti u zemlji istočnog bloka, gdje su nas maltene tretirali kao neprijatelje”, sjeća se Raif, koji spominje jednu anegdotu.

Velika ličnost Vladimir Velebit, koji je bio jedan od pomoćnika Josipa Broza Tita, poželio je promijeniti posao i okruženje, pa je zamolio Tita da ide na neki drugi posao. Tito se složio i kazao mu da on treba ići za pomoćnika ministra vanjskih poslova, na šta je Vlado zavapio da on to ne zna raditi. 
“To uopće nije bilo tačno, on je bio doajen naše diplomatije, ili je vodio ili bio u misijama koje smo imali tokom rata, ali kada se to tako zvanično izgovori, onda valjda zvuči nekako ozbiljnije. E, tada ga je Tito upitao da li on misli da svi zajedno znaju praviti državu? Vidiš da tek učimo, kazao mu je Tito. I zaista je tako bilo, tek smo trebali naučiti šta je država i kako se pravi.”

Ne može, kada ga već spominje, ne kazati da je ličnost Josipa Broza velika, zapravo, historijska. “Ma, pazite, mi smo ratovali 1941. godine, a nismo imali pojma kakav će ishod biti. Nijemci napreduju, došli pred Moskvu, a ovdje se stvara partizanska vojska. I to je bio jedini front u Evropi. To je bio jedan nevjerovatan heroizam, jedna politička smjelost. Kao što je to bilo 1948. godine kada se bila bitka za očuvanje samostalnosti i nezavisnosti tek stvorene države, na koju je krenuo jedan gigant sa svim svojim satelitima. Trebalo je tada imati čovjeka poput Tita, a mi smo ga, srećom, imali.”

Stoga, strašnim primitivizmom smatra činjenicu da se Titovom ličnošću i njegovim vremenom mediji bave na jedan potpuno banalan način, koji čitav njegov život svode na broj žena koje je volio i vrstu cigareta koje je pušio. “Znate, nikada nisam mislio da je Tito bezgrešan, ali ličnosti poput njega imaju historijsku valorizaciju – šta je i koliko taj čovjek uradio za zemlju koju je vodio. A niko nije svetac.”

Raspad Jugoslavije, zapravo, raspad ideje koja je njega i njemu slične vodila kroz život, Raifu je teško pala. Već je, tvrdi, imao dovoljno iskustva da jasno sagleda šta je u čitavoj toj priči valjalo, a šta ne, te mu se čini logičnim njegovo svakodnevno susretanje sa vlastitom savješću. 
“Nisam nikakav slijepi fanatik i svakodnevno presabirem račune – šta smo to dobro uradili, a gdje smo mašili, gdje nismo vidjeli da može doći do svega do čega je došlo.”

Ordeni za sjećanje Uspomena je mnogo, ali svakako valja spomenuti one koje svakodnevno podsjećaju na prošla vremena. Riječ je o ordenima koje je Raif Dizdarević primio tokom svoje karijere, a kojih ima preko pedeset. Teško mu je, kaže, odabrati najdraži, svi oni na svoj način govore o prošlim vremenima, o zemljama od kojih je odlikovan, kao i o njemu samom.

“To sam sad izvadio da vidite i da slikate, a inače, sve je složeno na jednom mjestu. Ali, ima zanimljivih, vidite, neki su iz jednog, neki iz dva dijela. Za neke od njih nisam ni znao da ću ih dobiti, obično se to unaprijed znalo, ali se, prosto, tokom susreta sa šefom države i njegovom delegacijom događalo da iz njihovog protokola žšapnu’ našem protokolu da će biti uručen orden.” 
Ne zna koliko vrijede, nikada to nije ni pokušavao saznati, jer za njega, ali i članove njegove porodice, imaju, potpuno razumljivo, posebno značenje.

Kao i u politici, Raif će otvoreno reći da mnogo zasluga za njegovu karijeru ima supruga Senija, koja je uvijek bezuslovno bila uz njega. I nema to veze, smiju se oboje, sa činjenicom da joj je spasio život. Tako su se, zapravo, upoznali.

“Znali smo se i ranije, ali to nije bilo ništa više od pozdrava na ulici. Onda smo organizirano išli na jezero, i tamo je došao i Raif. Ja se, inače, panično bojim vode, i to su svi u mom društvu znali, ali me je jedan momak koji je bio u našoj blizini, onako, iz šale, gurnuo i ja sam pala u jezero. Raif je bio na čamcu sa svojim društvom i vidio je da se gušim, a da niko ne pomaže, pa je prišao i pomogao mi da izađem iz vode. E, tada smo se bolje upoznali i počeli družiti, pa zabavljati, i potom smo se vjenčali”, s osmijehom se prisjeća Sena.

Obični ljudi I dok neki proslavljaju 40 ili 50 godina braka, njih dvoje bilježe punih 57 godina bračnog života.

“Nije uvijek bilo lako, posebno u početku. Sin Predrag ima 56 godina, živi sa porodicom u Americi, dok kćerka Jasminka živi u Beogradu. Svi su oni, na neki način, bili žrtve mog posla. Predrag je, recimo, mnogo ranije mogao početi raditi za stranu firmu – on se, inače, bavi softverima – ali smo on i ja imali dogovor da ne uzima te poslove dok sam ja na funkciji, jer mu niko neće vjerovati da mu babo nije namjestio… Kad sam se primakao kraju mandata, e tada sam ga nazvao i rekao – sine, široko ti polje.” 
Iako živi daleko, Predrag svaki dolazak u Evropu koristi da svrati do Sarajeva, a posljednji put porodica se u punom sastavu okupila u decembru na proslavi Raifovog rođendana. 
Senija i Raif su izuzetno vezani za njegov rodni kraj – Fojnicu. Tamo je na djedovini 1971. godine napravio kuću u kojoj je često boravio. Znao je čak iz Beograda doći i osamiti se, posebno ako je pred njim bila neka teška odluka ili problem o kojem treba razmisliti. 
“Uvijek sam bio zaljubljenik svog zavičaja. Tamo nas je uhvatio i ovaj posljednji rat. Otišli smo u izletničkoj odjeći da provedemo vikend i nismo se vratili sve dok tunel nije bio prokopan. Bilo je jako teško, bilo je raznih napada, ali tada sam shvatio kako čovjek nikada ništa ne zna – pomagali su mi ljudi kojima nikada ništa u životu nisam učinio, a razočarali me oni kojima sam nekada nešto u životu pomogao.”

Danas često šeta sarajevskim ulicama i posebno ga dira činjenica da mu se javljaju obični ljudi, ljudi koje ne poznaje, ali koji svojim pozdravom izražavaju poštovanje. “To me veseli. Nekad se šalim da je to poštovanje i veće danas nego kad sam bio neka fora.”