fbpx
Ponedjeljak , August 19 2019
srednja 695x463

Kenan Topalović: Sjećanja na izbjegličke ramazane u Fojnici

srednja 695x463

 srednja 695x463

Ramazan… Ako je išta asocijacija za Ramazan to je onda čurekot i miješanje njegovog, za bh.nepce, egzotičnog okusa sa somunom i brašnom. Kako vrijeme odlazi čini mi se da su i Ramazani drugačiji. Ja se sjećam posebno onih dječijih, a eto Allah je htio da budu izbjeglički.

Hafiz Pašić

U mekteb sam pošao aktivno i ozbiljno kad i u osnovnu kod rahmetli Ramiza ef. Pašića. Čini mi se da mu ni ime nismo znali nego je on za nas bio-Hafiz. Namjerno pišem velikim slovom jer smo taj naziv identificirali sa pojavom čovjeka koji je već bio u godinama, ali koji je u pogledu imao nešto što većina nas neće nikad. Zašto je to bitno za nastavak ove priče?

Hafiz nas je podučavao prvim surama, harfovima i davao je redovno petice za nacrtanu džamiju. Bila je bitna petica jer joj se nana više veselila nego onim učitelja Hazima, a meni je to značilo-markica po markica.

Drugačiji Ramazani

To je bio period nakon rata, u sjećanju su mi ostali teravih namazi iza kojih su se učili tevhidi, puno tevhida. Kako sam uglavnom bio kod dede Hazima išli bismo u Srednju-Atik džamiju. Ipak jednom godišnje u vrijeme Ramazana išli bismo u Muharem efendijinu džamiju poznatiju kao Pavlovačka. Dedo Hazim je svojim roditeljima pripremao tevhid, a ja sam imao svečanu dužnost dijeljenja zemički sa tetkom Nerkom. Ipak prije svega Mensur ef. Pašalić  nađe me očima i kimne glavom. Učio bih sure, Nas, Felek, Elham… Kulhuvallahu je uglavnom učio hadžija Džafić Hašim.

Kako sam ponosan tada bio-em učiš, em dijeliš zemičke poslije tevhida, ma šta mi je više trebalo?

Dobro, „kani“ bi i koja marka (i to DM ha ti ga dojč mark) ko nagrada… taman za porciju pleja ili nintenda u Dini.

Izbjeglički ramazani

Fojničke ramazane u izbjeglištvu i ne mogu svrstati u tu kategoriju „izbjegličkih“. Nikad se ja gore nisam osjećao izbjeglicom, naprotiv, osjećao sam se domaćim. Ipak Visoko i selo Zimča bilo je drugačije. Tačnije bio je neki zaseok Vrblje se zove. Nije bilo ni puno ljudi, a teravije su se klanjale u nekoj kući. Tevhida skoro nije ni bilo. Sjećam se jednog. Dedo Halid, rahmet mu duši, i ja se „spakovali“ i na teraviju. Hodža zamoli nekog čovjeka da prouči suru Nas. Čovjek neće, stid ga, veli nije nikad.  Pita hodža-ko će? Nema djece kao u Fojnici, samo ja…

On to ko velki

Tajac. Šute svi a hodža ponovi nezgodno pitanje, pa opet… Meni dosadilo, javio bih se da učim, ali kud ja među svim starijim?

– Evo ja ću!, ispade iz mene odgovor da ga nisam bio ni svjestan. Ne može se vratiti što si izrek'o, još pred narodom. Tada upadaš u društvo starijih, čak šta više, osjećaš ponos.

– Aferim, momčino!, čujem nekoga, ali kako sam pogled zakuc'o za pod pojma nemam ko je. Krajem oka vidim oko dede Halida, cakli se a na usnama blagi osmjeh kao da ni sam ne vjeruje.

I tako, Ramazani prolaze, ali u ušima i danas zazvone riječi rahmetli dede Halida dok je nani govorio: „Ma da ga samo vidiš, on to ko vel'ki, e jest mi bilo i drago…“

Keno T.

Pročitajte i ovo

IMG 4098 823x463

KONKURS: Za 18 pozicija raspisan konkurs u SMŠ “Zijah Dizdarević”

Na osnovu člana 100. Zakona o srednjoj školi (Službene novine SBK broj 11/01 i 17/04), …