fbpx
Ponedjeljak , Septembar 16 2019
jerusalem

Kršćani i Jevreji u muslimanskim zemljama

jerusalemSa obzirom na posljednjih desetljeća aktuelno i goruće pitanje o muslimanima u Evropi, bili oni autohtono stanovništvo ili imigranti i pitanje multikulturalizma…

jerusalem

Sa obzirom na posljednjih desetljeća aktuelno i goruće pitanje o muslimanima u Evropi, bili oni autohtono stanovništvo ili imigranti i pitanje multikulturalizma kao ideologije i politike u multikulturalnim društvima u čiji sastav ulaze različite etničke, rasne, vjerske i jezičke grupe, odlučili smo se u ovome tekstu posvetiti pitanju religijskih manjina na muslimanskom istoku, odnosno u muslimanskim državama.

Tradicionalni pristup

Za razliku od srednjovjekovne Evrope u kojoj se vladalo po principu “Cuius regio, eius religio” (Čija država, njegova je i vjera) i po kojemu su svi oni koji nisu pripadali toj vjeri, to jeste kršćanstvu, morali biti protjerani ili ubijeni, u muslimanskim zemljama to nije bio slučaj. Prema islamskom pravu, kada muslimani osvoje neku nemuslimansku zemlju, stanovništvu, koje ne prigrli islam, jamči se život, sloboda i imetak. Ovo nemuslimansko stanovništvo se naziva zajedničkim imenom ehlu-z-zimma ili Zimmije. U teoriji, mogućnost zimme je bila otvorena samo za Ehlu-l-kitab, to jeste za Židove, kršćane, sabejce i zoroastrijance, međutim, u praksi je to razlikovanje bilo onemogućeno, pa su i ostali, materijalisti, idolopoklonici bili tolerirani od strane islamske vlasti. Oni su bili dužni plaćati džizju (glavarinu) u visini određenoj ugovorom, a zauzvrat im je bila zajamčena sigurnost života, imovine, vjerske prakse i i odbrana od drugih. Dopuštena im je bila obnova, popravka i ponovna izgradnja bogomolja, ali ne i pravljenje novih crkvi i sinagoga na novim mjestima. Svaka nemuslimanska zajednica je morala imati svog vjerskog poglavara koji je predstavljao sponu sa islamskom vladom. Rani muslimanski juristi su prepoznali pravo nemuslimana na samoopredjeljenje pa su im dali punu moralnu i zakonsku autonomiju u selima i gradovima pod njihovom kontrolom. Tako je Eš-Šejbani, učenik Ebu Hanife i autor najautoritativnijeg djela o pravima nemuslimana, insistirao da kršćani koji su sklopili ugovor o miru (zimme) sa muslimanima – i tako postali zimmije – imaju punu slobodu da trguju svinjetinom i alkoholom u svojim gradovima iako takvo što muslimani smatraju nemoralnim i ilegalnim. Primjera o saradnji i dobrim odnosima među religijskim zajednicama i njihovih predstavnika u srednjevjekovnom islamskom svijetu ima napretek. Al-Akhtal, kršćanski pjesnik, koji se i danas smatra za jednog od najboljih klasičnih arapskih pjesnika, bio je bliski prijatelj halife Jezida Prvog. Ivan Damaščanin, sirijski kršćanin, koji je bio teolog, crkveni otac, pjesnik, bio je i vezir na dvoru halife Hišama ibn Abdu-l-Melika. Moše ben Maimon ili Maimonides je bio jevrejski teolog, filozof i doktor koji je držao predavanja u školama u Kairu te je bio i osobni doktor Salahuddina el-Ejjubija. Gas al Fayoumi Saadia ili Sa'adiah ben Yosef Gaon, rabin, teolog koji je umro 942. godine u Bagdadu. Utemeljio je tzv. jevrejski kelam, filozofsku školu koja je u jevrejsku telogiju integrirala grčku filozofiju. U prevođenju djela sa latinskog i grčkog jezika na arapski jezik zajedno su učestvovali i muslimani i kršćani i jevreji. Ta su se prevođenja organizirala u okviru Bejtu-l-hikme u Bagdadu i Daru-l-hikme u Kairu. Jedan od najpoznatijih pisaca i prevodilaca je bio Hunejn ibn Ishak, porijeklom asirski kršćanin, koji se bavio medicinom i smatra se ocem oftalmologije. Naravno, bilo je i primjera kada je zbog apostazije islama i konverzije u kršćanstvo ubijen Abo of Tiflis ili Abo Tbileli, 786. godine u Tbilisiju u Gruziji koji je tada bio u sastavu islamske države. Abo Tbileli je proglašen od strane Crkve svecom i smatra se patronom tj. zaštitnikom grada Tbilisija. Iako je rano šerijatsko pravo priznalo građanska i politička prava i slobode nemuslimanima-zimmijama, šerijatska pravila su doživjela drastičnu reviziju počevši od 8. hidžretskog stoljeća. To je bio period velikih previranja širom muslimanskog svijeta. To je vrijeme kada su Mongoli pregazili centralnu i zapadnu Aziju nanoseći ogromne gubitke raznim dinastijama i kraljevstvima. Tada su razorili i sjedište hilafeta, Bagdad. To je i period krstaške kontrole nad Palestinom i obalom Sirije. Na zapadu, muslimanska vlast u Španiji se polahko smanjivala. U takvim uvjetima nepovjerenja i sumnje Ibnu-l-Kajjim je u jednom traktatu objavio skup odredbi koje su bile pripisane ugovoru između halife Omera i sirijskih kršćana. Porijeklo ovih odredbi je sumnjivo, ali njihova svrha je bila jasna: poniziti kršćane-zimmije i obilježiti ih načinom odjevanja i vanjštinom. Ipak, utjecaj ovih odredbi je bio ograničen jer su Osmanlije kao nasljednici Abbasija na mjestu vladajuće sile u muslimanskom svijetu nastavili ranu praksu garantiranja zakonske i administrativne autonomije nemuslimanskim podanicima.

Savremeni pristup

Sa usponom evropskih kolonijalnih aktivnosti u muslimanskom svijetu, uloga nemuslimana kao posrednika kolonijalnih aktivnosti olakšala je njihov ekonomski napredak, ali su se time izložili zavisnosti o kolonijalnom sistemu. Uspon nacionalizma i pokreta nezavisnosti od kolonijalizma je doveo nemuslimane u težak položaj zarad njihove podrške kolonijalistima. Iako su određeni nacionalistički pokreti, kao što je Wafd stranka u Egiptu ili Kongresna stranka u Indiji, pokušali da prevaziđu vjerske podjele i da se ujedine muslimani, kršćani, Jevreji, ili Hindusi pod zastavom nacionalnog jedinstva, uska veza između nacionalizma i religije nikada nije bilo do kraja prekinuta. Ona je postala još izraženija u toku naleta tzv. političkog islama 70-tih godina dvadesetog stoljeća.

Većina pisanih ustava muslimanskih država, danas, potvrđuju načelo jednakosti svih građana bez obzira na vjeru, spol i rasu. Istovremeno, u ustavima je ustanovljeno da je islam državna religija i da su Šerijat i njegovi principi izvor zakonodavstva. Izuzetak od ovog pravila je Libanon, gdje po ustavu mjesto predsjednika države pripada Maronitskim kršćanima. Također, izuzetak iz ovog pravila je i Republika Turska koja u svome Ustavu iz 2007. godine uopšte ne spominje islam kao državnu religiju niti zahtjeva da predsjednik države mora biti musliman. U svim drugim arapskim i muslimanskim zemljama, šef države mora biti musliman.

Pod uticajem političkog islama, različiti islamski mislioci, grupe i aktivisti su usvojile široko različite poglede po pitanju religijskih manjina.

Pod utjecajem postkolonijalizma, određene militantne grupe, kao što su el-Džihad u Egiptu, su bile neprijateljski nastrojene prema nemuslimanima i počele su zagovarati ponovno uvođenje propisa za zimmije. Oni se u svojim zahtjevima pozivali na učenja Ibn Tejmijje, Ebu el-a'la Mawdudija te na učenja nekadašnjeg vođe Muslimanske braće Sejjida Qutba. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, kršćanske manjine (grčke, armenske i asirske Crkve) su bili proganjani u nekim dijelovima Osmanskog carstva. Procjenjuje se da je 1,5 miliona Armenaca ubijeno u vojnoj kampanji vlade Mladoturaka koji su, istovremeno, protjerali i sve američke kršćanske misionare iz zemlje.

Na drugom kraju spektra mišljenja, postoje muslimanski intelektualci koji traže načine da ozakone punu pravnu i političku jednakost muslimana i nemuslimana u islamskom smislu. Oni vide potrebu za radikalnim idžtihadom koji će u obzir uzeti duh ili maqasid (intencije) šerijata tražeći da se usvoji princip javnog dobra (el-maslahah al-‘ammah) koji bi imao prednost nad direktnom implikacijom pojedinog teksta. Njihova primarna briga je da se sačuva jedinstvo nacionalne ili teritorijalne zajednice i da se izbjegne fitna (poremećaj, smutnja) među stanovnicima države te da bi se izbjegla vjerski i sektaški sukobi. Dilema ovog načina mišljenja leži u tome kako omogućiti ukidanje odredbi fikha koje regulišu pitanje odnosa u muslimanskoj državi između muslimana i zimijja.

Između ova dva dijametralno suprotna načina mišljenja postoji ono što bi se moglo nazvati mainstream ili popularnim stavom koje se sažima u načelu “jednaka prava, iste dužnosti” (lehum ma lena we ‘alayhim ma ‘aleyna), ali te pravne jednakosti ograničava na stvari koje nisu u vjerskom domenu. Odlučujuća pitanja su da li nemuslimani mogu obnašati visoke javne funkcije u islamskoj državi koja ima, kao svoj primarni, raison d'etre ostvarenje vladavine islama. Suočeni s dvostrukim izazovom tradicionalnih restriktivnih normi i modernih egalitarnih zahtjeva, neki muslimanski reformisti su pokušali dati historijsko-funkcionalni pristup: džizja se tumači kao funkcionalni ekvivalent vojnog poreza. Ako i kada nemuslimani učestvuju u nacionalnoj odbrani ili oslobođenju onda džizja nije više aktuelna niti im je potrebna bilo kakva specifična vrsta zaštite. Njima bi se stoga odobrilo državljanstvo u islamskoj državi, uključujući i pravo glasa i da učestvuju u političkom odlučivanju, ali bi i dalje biti isključeni iz najviših političkih, vojnih i sudskih funkcija. Za nemuslimane bi se koristio izraz muwatin što bi u doslovnom smislu nemuslimana označavalo kao sunarodnika koji dijeli isti Watan (domovinu) sa muslimanima.

Iako smo u prethodnom dijelu teksta naveli negativan primjer odnosa prema nemuslimanima (ubistva Armenaca), u nastavku teksta ćemo ukazati na činjenicu da su nemuslimani u muslimanskoj državi obnašali visoke političke, vojne i sudske funkcije iako slovom zakona ta mjesta nisu bila predviđena za njih. Prvo ćemo navesti Islamsku Republiku Iran i Jordan u čijim parlamentima ima zajamčeni fiksni dio mandata za predstavnike religijskih manjina. Iranski jevreji imaju preko 30 sinagoga širom zemlje od čega ih je 18 u Teheranu, svoja udruženja, javne medije i privatne škole. I kršćanska zajednica kao i jevrejska ima svog člana u parlamentu, svoje medije i vjerske škole. U Iranu danas živi oko 350000 kršćana koji pripadaju različitim Crkvama. Zatim, u Pakistanu koji se u zapadnim medijima smatra izvorom terorističkog zla u islamskom svijetu, na čelu ministarstva za pitanja manjina se nalazi Paul Bhatti, pakistanski katolik koji je na mjesto ministra došao poslije svoga brata Shahbaza Bhattija. U Egiptu, koji ima brojnu koptsku, kršćansku manjinu, postoji veliki broj političara koji su obnašali visoke državne političke dužnosti. Youssef Raouf Boutros Ghali je bio ministar ekonomije sve do 2011. godine. Youssef Wahba Pasha je bio premijer Egipta, njegov sin Mourad Wahba Pasha je bio ministar privrede i sudija Vrhovnog suda. Boutros Ghali je također bio premijer Egipta, Boutros-Boutros Ghali je bio ministar vanjskih poslova Egipta u dva mandata. Mnogi ministri današnje egipatske vlade su Kopti. U Iraku je dugo godina ministar vanjskih poslova bio Tarik Aziz, kaldejski kršćanin i pored Saddama Huseina najutjecajnija ličnost u Iraku. Faris al-Khoury, kršćanin, je bio sirijski državnik, premijer koji se smatra ocem moderne sirijske politike.

Pročitajte i ovo

Almir Zulum i Mirsad Mujić izabrani u Glavni odbor SDA

Na jučer održanom 7. Kongresu Stranke demokratske akcije (SDA), osim predsjednika Bakira Izetbegovića, izabrani su …