Ofanziva na islam u Bosni

Pod kojim uvjetima Islamska zajednica treba voditi dijalog i integraciju tzv. paradžemata, odnosno muslimana koji nisu pripadnici IZ…

Pod kojim uvjetima Islamska zajednica treba voditi dijalog i integraciju tzv. paradžemata, odnosno muslimana koji nisu pripadnici IZ i ne (žele da) prakticiraju islam kako to naučava Islamska zajednica – veliki je izazov i neodloživ problem!

Mirnes Kovač

Pod pokroviteljstvom Centra za dijalog Vesatijja odnedavno se u Carevoj džamiji u Sarajevu održava redovna tribina na kojoj govore naši najugledniji učenjaci i vjerski autoriteti. Centar je sam po sebi pokrenut kao neka vrsta platforme koja će promovirati srednji put, te na taj način se boriti protiv radikalizacije i ekstremizma. Posljednja u nizu tribina ovog Centra održana je sredinom januara, ove godine, a na njoj je govorio jedan od najviših zvaničnika Islamske zajednice. K tome, organizatori ove tribine su, uz spomenuti Centar, Muftijstvo sarajevsko i Medžlis IZ Sarajevo, a mjesto održavanja je jedna od najstarijih džamija u našoj zemlji. Međutim, ovom predavanju je zajedno sa predavačem, imamom Careve džamije i glavnim sarajevskim imamom prisustvovalo svega osam ljudi. Uz sve poštovanje prema govorniku, organizatorima i časnome mjestu na kome je predavanje održano, držim da je ovaj primjer indikativan i alarmirajući. Za sve one koji misle da nije tako, a posebno za nosioce autoriteta i odgovornih funkcija u Islamskoj zajednici, preporučujem im da posjete predavanja u Bosanskom kulturnom centru ili Domu mladih u Skenderiju koje organiziraju nevladine organizacije, nimalo zvučnih imena. Ukoliko iz opravdanih razloga to ne mogu, dovoljno je da ta predavanja pogledaju na YouTube, Facebooku ili drugim internet platformama koje prate desetine hiljada sljedbenika. Razlika je itekako vidljiva!

Podrivanje autoriteta Islamske zajednice

U posljednje vrijeme vidljivije je i prisutnije vaninstitucionalno učenje i propagiranje islama u Bosni. Sve je više novih propovjednika ili misionara koji sami sebe nazivaju “daijama”. Njihova predavanja su drugačija i inovativnija, iako često o inovacijama iliti novotarijama (bid'ah) govore kao pošasti koja se duboko ukorijenila među bosanske muslimane, a koje oni kao takve, dakle “novotare” žele svojom misijom (da'vah) vratiti na “pravu”, “nepatvorenu”, “čistu” stazu slijeđenja Kur'ana i Sunneta. Uz prijemčive oratorske vještine, humor i opuštenu atmosferu ovi novi misionari često govore o za široke mase nepoznatim, netaknutim i često apsurdnim temama i pitanjima, na koje daju vrlo uproštene i jednostavne odgovore – slijedeći metodu argumentacije niskog nivoa kompleksnosti, što je posebno mlađima i onima nedovoljno obrazovanima itekako prihvatljivo. K tome, svoje odgovore baziraju pozivajući se uglavnom selektivno na mišljenja autoriteta iz ranih generacija islama. Rezon ovih misionara naizgled je vrlo uvjerljiv barem kada se radi o našemu posrnulom društvu: bolje je i korisnije da mladi slušaju njihove naputke, savjete i učenja, nego da svoje vrijeme ubijaju po noćnim klubovima, kafanama, kladionicama itd. Interesovanje za ovu svojversnu alternativu Islamskoj zajednici, te posjećenost njihovim skupovima je veliko. U zadnje vrijeme daije su sve češći gosti i u džamijama i na tribinama Islamske zajednice. Kako je regulirano njihovo djelovanje, te znaju li muftije, glavni imami i imami na terenu pod kojim uslovima i kriterijima im može biti dopušteno djelovanje u Zajednici (kako u džematima, tako i u medijskom prostoru Zajednice) – izgleda prilično konfuzno.

Selefijski da'va kako se ona često imenuje od strane njenih vodećih ljudi, dakle, misionara ovog pokreta nije monolitna. Među “šejhovima”, kako se predavači i autoriteti ovog misionarstva međusobno imenuju, itekako postoje razlike kako u pristupu, metodologiji (menhedžu), tako i njihovoj ličnoj naobrazbi, porijeklu i karakteru. Sve to utiče na uspjeh ili priznatost određenog daije među sljedbom, ali i na kooperativnost i odnos prema tradicionalnim muslimanima Bošnjacima za koje se nekada otvoreno i nametljivo, a nekada tek aluzijom ukazuje kako su u svome vjerovanju i prakticiranju islama skrenuli, zalutali i skloni novotarijama. Ono što je konstantno u selefijskoj da'vi u Bosni i na čemu ona generalno nastoji sazdati svoju karizmu jeste permanentno i prikriveno podrivanje autoriteta i autoritetā Islamske zajednice.

Njeni pobornici se predstavljaju kao islamski konzervativci koji žele povratiti islam kakav se nakada naučavao i prakticirao u Bosni. Vrlo često u svojoj retorici Islamsku zajednicu i imame predstavljaju kao prepreku toj svojoj “čistoj” namjeri. Ovdje, međutim dolazi do jednog veoma prepredenog krivotvorenja. Nedavno sam na društvenim mrežama naišao na jedan u nizu kratkih provokativnih snimaka jednog od vođa selefijske da've u Zenici i okolini gdje se on otvoreno pred učenicima ismijava sa maturidijskim akaidom kojeg Islamska zajednica stoljećima naučava kao zvanični akaidski pravac. Spomenuti predavač na kursu arapskog jezika, koji ipak više nalikuje vjeronauci, u istom gradu radi kao menadžer privatne osnovne škole prijemčivog tradicionalnog bosanskog imena “Hasan Kjafija Pruščak”. Nameće se pitanje stoga, da li profesori i učenici ove škole uistinu slijede ehli-sunnetski hanefijsko-maturidijski pravac u fikhu i akaidu kojeg je isticao alim Hasan Kjafija čije ime škola nosi, ili je riječ o pukom krivotvorenju? Primjera ovakvih nekonzistentnosti kod selefijskih daija je na pretek. Kada su u pitanju brade i nikabi, selefijske daije veoma često u svojim predavanjima ističu kako se zalažu za vraćanje na praksu naših nana i deda koji su ponosno nosili nikabe i brade, ali s druge strane, ne libe se da te iste nane i dede proglašavaju sljedbenicima maturidijske sekte ili novotarima koji su učili mevlude i tevhide!? Ovdje samo govorimo o onim daijama koji su se “navodno” integrirali, a ne o onima koji na svojim blogovima i facebook stranicama otvoreno tekfire najviše autoritete Islamske zajednice, bosansku ulemu i obične vjernike. Jedan takav “odmetnuti” daija postao je poznat kada je protekfirio reisu-l-ulemu zbog izdavanja upustva o petominutnom pomjeranju ezana za podne namaz 16. novembra 2015. godine, u znak žaljenja za stradalima u terorističkim napadima u Francuskoj. Otišao je i dalje pa je početkom decembra, prošle godine, javno proglasio kako nije dozvoljeno klanjati za imamima Begove džamije, niti ostalim hodžama koji na mevludima izgovaraju riječi “šefa'ah ja resulallah”, jer su navodno počinili djelo velikog širka!? Realistički gledano ovakvo natjecanje ili borba za ličnu karizmu i mjesto može se razumijeti ukoliko islam percipiramo kao komercijalnu robu i natječaj za prođu i mušterije, a ne kao duhovni polog i zavjet!? Iako imame i Islamsku zajednicu u svakoj prilici optužuju za komercijalizaciju vjere – po svim parametrima svog širenja, djelovanja, finansiranja selefijska da'va je itekako komercijalan poduhvat.

Borba za karizmu

Niko ne može validno osporiti Islamskoj zajednici i njenoj ulemi zaslugu i primarnu ulogu u očuvanju islama na ovim prostorima unatoč svim geopolitičkim previranjima u posljednjih šest stoljeća. Kroz svoj dosadašnji rad o kakvoći ili autentičnosti tog islama ja sam lično zatražio mišljenja od najvećih živih autoriteta muslimanske učenosti današnjice. Svi oni su mi “idžmaom” (kako bi to rekle današnje daije) potvrdili da su u Bosni zatekli zdrav islam. “Primjetio sam na osnovu onoga što sam vidio, te iz kontakata s ljudima s kojima sam se sreo i razgovarao, da ljudi ovdje prakticiraju istinski islam, zdrav islam, bez devijacija, daleko od novotarija. Primjetio sam da islam kojeg praktikuju ljudi ovdje proističe iz onog na što ja dajem akcenat, a to je iz dubine osjećaja istinskog robovanja Allahu, dž.š., i istinskog odnosa koji treba da bude između roba i njegovog Gospodara, velićajući Allaha, poštujući njegove propise, izražavajući ljubav prema njemu. Vidio sam manifestaciju svega toga u njihovim ibadetima i namazu, u brzini odazivanja Allahovom, dž.š., pozivu, i neću pretjerati ako kažem da oni u svemu tome nadmašuju mnoge muslimane Arape u našim krajevima i na našem islamskom Istoku,” kazao mi je ovo jedan od najvećih alima našeg vremena šejh Muhammed Seid Ramadan El-Buti u intervjuu kojeg sam s njim obavio u avgustu, 2006. godine tokom njegove posjete Bosni. Ovaj islamski velikan će stradati 23. marta, 2013. godine, od zločinačke ruke terorizma i ekstremizma u svojoj džamiji dok je držao predavanje i tumačio Časni Kur'an.

U tom istom intervjuu šejh Buti mi je govorio o ekstremizmu i njegovim novim misionarima koji unose nered i haos u tradicionalnu islamsku učenost. “Ako vidite nekog ko u svom praktikovanju islama pokazuje ekstremizam znajte da je odstupio od islamskog puta. Ovu činjenicu na samom početku moramo razgraničiti. A što se trenutnog stanja tiče veliki broj ljudi, neću reći svi, koji danas tumače islam danas, kako arapskom tako i muslimanskom svijetu, kod njih je problem što se bave islamskom misli, a ne bave se islamom koji proističe iz značenja istinskog obožavanja Svevišnjeg Allaha, dž.š., i odnosa između stvorenja i Stvoritelja, i roba prema Bogu. Zbog toga se u njihovim pravcima dešavaju mnoge greške, nesuvislosti, egoizmi, ekstremizam, jer oni svoje ideje izvode direktno iz sebe a u ime islama, principe na koje pozivaju izvode iz svojih hirova. Zbog toga, uistinu nalazimo da mnogi od njih pate od prevelike narcisoidnosti i omalovažavanja drugih. Ustvari oni pate od duhovnog siromaštva i fukaraštine. A razlog tome je uskraćenost od istinskog osjećaja pokornosti Svevišnjeg Gospodaru i veze koju treba da ima stvorenje prema svom Stvoritelju,” kazao mi je šejh Buti, rahmet mu lijepoj duši. Mnogo je bilo pokušaja od strane tradicionalnih islamskih vjerskih institucija i autoriteta da ospore karizmu radikalnih frakcija koje se (redom) primarno razvijaju na tezi svojih propagandista da svoje djelovanje baziraju na “izvornom” islamu rane muslimanske zajednice. Nažalost, brutalna zloupotreba osnovnih islamskih vrela neke je odvela u militantni ekstremizam, nasilje i terorizam.

Selefijska da'va u Bosni nije od jučer, niti joj se apriori mogu staviti na pleća oni ljudi koji su u redukcionističkoj interpretaciji vjere pronašli motivaciju da se okrenu ekstremizmu ili, nedaj Bože, otišli na strana ratišta i pridružili se najekstremnijim terorističkim organizacijama, međutim, ono što “šejhovi” selefijske da've često gube iz vida jeste odgovornost za one sljedbenike kojima govore i uče o islamu. A odgovornost pastira za stado je jedan od najpoznatijih hadisa Poslanika, a.s. Činjenice su dočim neoborive! Oni koji jesu otišli u krajnosti, pa čak i završili na ratištima Sirije i Iraka, uglavnom su prethodno imali doticaj sa novopropagiranim selefizmom. U mnogim slučajevima taj svoj izbor su ustvari samo nadogradili na svoju kriminalnu i često veoma kompleksnu i problematičnu prošlost. Stoga mi danas u Bosni stojimo pred velikim izazovom: kako sačuvati muslimane Bošnjake, kako odgovoriti mladima i onima koji su žedni znanja? Naravno da u vremenu opće krize autoriteta i globalne deregulacije kod mladih možda bolje prolaze one stvari i ideje koje im imami i Islamska zajednica iz etičkih, tradicionalnih i materijalnih razloga ne mogu ponuditi. Međutim, suvislo je razmisliti o posljedicama, te na koji način integrirati ljude koji islam drugačije naučavaju. Kako sve to učiniti da se ne povrijede ljudska prava i slobode, a da se primarno sačuvaju islam kao vjera i Bošnjaci kao narod u Evropi, u njihovoj domovini i okruženju. Ukoliko se ozbiljno ne pozabavimo pod kojim uvjetima Islamska zajednica treba voditi dijalog i integraciju tzv. paradžemata, odnosno kako će se odnositi prema muslimanima koji nisu članovi IZ i ne (žele da) prakticiraju islam kako to naučava Islamska zajednica – veliki je izazov i neodloživ problem!

Dubinsko zbunjivanje muslimana?

Unatoč pozitivnim koracima koji su nakon potpisivanja “Zajedničke izjave o osudi terorizma i nasilnog ekstremizma” s početka decembra, 2015. godine, poduzeti od strane Države i Islamske zajednice, izgleda da kod ključnih ljudi i vjere i politike nedostaje svijesti koliko je opasna ova tendencija. Osim što su kroz pristanak na integraciju u okvire Islamske zajednice na neki način dobili djelomični legitimitet za svoje djelovanje, misionari odnosno “daije”, bilo da su djelovali u tzv. paradžematima ili u nevladinim organizacijama, pa čak i u nekim džamijama Islamske zajednice, nisu ničim drugim uvjetovani da svoja naučavanja i misiju usklade sa zahtjevima vremena i prostora današnjih muslimana Bosne i Hercegovine.

Otvara se pitanje koji su naredni konkretni koraci nakon završetka procesa dijaloga sa tzv. paradžematima? Držim da je problem prevashodno u nama, te da njegovo rješavanje primarno pada na pleća najodgovornijih u Islamskoj zajednici. Izgleda da smo se previše opteretili formom, a zanemarili suštinu. Moramo pod hitno normirati islamsku tradiciju Bošnjaka – jer, prema informacijama sa terena, imami jednostavno nisu spremni odgovoriti na izazov novog misionarstva. Koju ulogu u ovom prijekopotrebnom procesu imaju naše obrazovne insitucije ili Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka? Zatim, da li imamo dovoljno literature. Nedavno je u izdanju El-Kalema izašla vrijedna knjiga u kojoj naši profesori objašnjavaju akaidska učenja Ebu Hanife. Šta je sa literaturom po džamijama i medžlisima, ko je i gdje štampa? Nedavno smo u jednoj džamijskoj biblioteci imali priliku izbrojati preko trideset izdavača knjiga, a među njima nijednu knjigu u izdanju zvanične izdavačke kuće Rijaseta – El-Kalema! Zar ovo nije alarmirajuće? Koje stvari znamo iz domena novog misionarstva, a koje ne znamo i kako ćemo uopće saznati? Znamo li ustvari prepoznati stvari koje su kod nas vidjeli najveći i najpriznatiji autoriteti islama današnjice. Jer, ukoliko to ne učinimo, šta je budućnost Zajednice?

U svom misionarstvu daije nerijetko zalaze u “dubinske” teme (tzv. mes'ele), odnosno pitanja kojima nastoje steći karizmu kod sljedbenika, međutim, veoma često izazivaju konfuziju i štete općem okviru islama koji se u Bosni tumači i živi više od šest stoljeća. Iako među vaninstitucionalnim misionarima očigledno ima koordinacija i hijerarhija, koliko mi je poznato, ne postoje pravila oficijelnog kontakta između Islamske zajednice i mnogih njenih službi i uprava o izravnom kontaktu i razgovorima kako bi se sačuvalo učenje islama, naprotiv, informacije s terena ukazuju da se radi samoinicijativno i po nahođenju. Kakvi su kriteriji, ko može, a ko ne može i pod kojim uslovima govoriti i tumačiti islam? Islamska zajednica ima jasno definiranu proceduru za imame, međutim, šta je po ovom pitanju urađeno s onima koji su se navodno integrirali u Islamsku zajednicu i u kojem smjeru ona ide? Zatim, koji su programi rada s mladima koje Islamska zajednica može ponuditi kao odgovor? Kakvo je stanje sa našim predavačima, profesorima, aktivistima? Čemu uopće onda služe raznorazni koordinatori na nivoima medžlisa i muftijstava?

Sasvim je nepojmljivo i nezamislivo da neko drugi mimo Islamske zajednice sa svom njenom mrežom bude prisniji i bliži običnim ljudima i u duhovnom i u materijalnom smislu. K tome, dodatna radikalizacija političke scene u Bosni i Hercegovini i stalno proizvođenje tenzija, Bošnjake kao autohtone evropske muslimane čije se učenje, življenje i promoviranje inkluzivnog islama priznaje kao model za Evropu, dovelo je u poziciju totalne političke i vjerske nestabilnosti. Upravo da nam susjedi i sa Istoka i sa Zapada ne bi nametali svoja “rješenja” s kojima ustvari žele ostvariti neke druge političke ciljeve, ovaj problem je primarno naš i traži naše bosansko rješenje! Uz sve to, vidno je da su izostali ozbiljni diplomatski razgovori sa ključnim prijateljskim muslimanskim zemljama (Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar, UAE, Jordan, Iran i Turska) koje itekako mogu spriječiti opterećenje koje je danas Bošnjacima apsolutno nepotrebno, a posebno širenje sektaškog narativa. Interesantno je, dočim, da je povećani broj vaninstitucionalnih misionara zabilježen isključivo na teritoriji Federacije BiH, dok ih u RS-u gotovo i nema. Ovo itekako govori o primarnoj ciljanoj grupi novih misionara – to su uglavnom vjernički već osvješćene sredine, dakle fokus je na promjeni načina prakticiranja i vjerovanja onih već vjerujućih. Ofanziva na tradicionalni islam u Bosni očigledno je uzela maha, odgovor nije defanziva, već kontra-ofanziva u kojoj se stari obrasci, navike i uljuljanost moraju mijenjati.

Nemar Islamske zajednice?

Šta je rezultat ovog procesa? Dugoročno, gotovo sigurno možemo govoriti o urušavanja autoriteta Islamske zajednice, a ono što će iz takvog procesa izgradnje vaninstitucionalne karizme ili autoriteta nastati niko ne može ni zamisliti! Zasad nam ostaju samo jeziva poređenja sa nekim muslimanskim zemljama poput Afganistana i Pakistana i šta se desilo sa njima kada su tradicionalne vjerske instance urušene. Primarna odgovornost jeste u Islamskoj zajednici koja ovom problemu mora pristupiti itekako jako i ozbiljno. Umjesto okruglih stolova, seminara i administrativne atrofije i gušenja Islamska zajednica mora odlučno krenuti na teren – u izravan kontakt sa svojom sljedbom koja je ugrožena! Za ovo joj nisu potrebni nikakvi direktori, rukovodioci, izaslanici, koordinatori – njih je ionako na pretek! Nužno je ove resurse dobro konsolidirati, jer Islamskoj zajednici su od funkcionera potrebniji predani radnici i vizionari. Znamo li takve prepoznati i dati im sve što je potrebno kako bi se snažno angažirali? Jer, već sutra će za sve biti kasno. Smatram da je izlišno onima koji ne razumiju savremene procese objašnjavati šta znači YouTube, Facebook, Twitter i druge društvene mreže! A o tome koliko na ovom polju Islamska zajednica kaska dovoljan je podatak da uopće nema zvaničnih verificiranih naloga (društvenih mreža), niti je na njenim internetskim platformama uopće moguće upratiti red i uređivačku odgovornost. Koliko, zapravo, samim svojim nemarom, nepažnjom i neodgovornošću doprinosimo da se ovaj problem dalje samoreproducira?