Harun Pašalić: Paradžemati ili gdje smo pogriješili?

Svaki uspjeh dolazi iznutra. Isto tako i svaki neuspjeh i propast dolazi iz istog mjesta. Svima je poznata izreka „Zavadi pa vladaj“ i ona se ovih dana obistinjuje…

Svaki uspjeh dolazi iznutra. Isto tako i svaki neuspjeh i propast dolazi iz istog mjesta. Svima je poznata izreka „Zavadi pa vladaj“ i ona se ovih dana obistinjuje kako u vjerskom tako i na političkom terenu u Bosni i Hercegovini. Politički život je neodvojivi dio svakog Bošnjaka, međutim vrijeme i iskustvo nas je podučilo da je bošnjačka politička svakodnevnica podložna promjenama, nekada manjim, nekada tektonskim pa čak i kopernikanskim preobratima. Međutim vjerski život je u posljednjih 25 godina imao jednu konstantu. Vjerskim životom je dominirala Islamska zajednica dajući sliku čvrste, kohezivne institucije Bošnjaka. Naravno, kao i svaka živa institucija, prolazila je kroz veće ili manje oscilacije u svome radu, ali držeći se uvijek srednjeg, dobro utabanog puta. Dešavala su se uplitanja u njen rad od strane raznih političkih opcija radi svakodnevnog političkog šićara i isto tako su se dešavala uplitanja IZ-e u rad državnih organa, nekada kao društveno-moralni korektiv, a nekada i zarad osvježavanja i utvrđivanja svoje pozicije u bh. društvu proistekle iz posljednje agresije na BiH gdje je Islamska zajednica dala veliki, nemjerljivi doprinos očuvanju multietničkog, multireligijskog i multikulturalnog bosanskohercegovačkog društva.

Pojavom Zelene knjige sa imenima saradnika UDBA-e iz redova IZ-e je dovela do prvog potresa unutar IZ-a, prilikom čega je dovedena u pitanje moralnost i karakternost iste iz razloga protivljenja tadašnjeg vrha Islamske zajednice lustraciji koju je zahtijevala apsolutna većina članova i uposlenika iste. Druga velika promjena unutar IZ-a je došla prilikom zamijene čelnog čovjeka Islamske zajednice čime je došlo i do smjene načina upravljanja njome. Prešlo se je iz kulta ličnosti i one man showa u politiku sistema sa jasno preciziranom podjelom obaveza i odgovornosti. Međutim, sve ove oscilacije i potresi su rješavani na kakav-takav način skriven koliko-toliko od očiju šire javnosti. Sve do sada… Posljednjih godina, a veoma intenzivno posljednjih mjeseci, Islamska zajednica se suočava sa najvećom prijetnjom po njen rad i jedinstvo. Kao niotkuda pojavili su se mladi i veoma vjerski obrazovani ljudi, daije ili misionari koje slijede horde lijenih, polupismenih, umno ograničenih, životno nerealiziranih likova, pa čak i spodoba. Naravno, u svakom kukolju ima i žita pa se tu i tamo zadesi i neki obrazovani i životno angažirani sljedbenik „daija“ i njihovih ideja. Ipak, sve njih označavamo kao „selefije“, „neozahirije“ i najčešće kao „vehabije“. Light motiv im je povratak izvorima islama i rješenjima iz vremena Muhammeda, a.s., što dovodi do prve kolizije između „njih“ i „nas“. Kolizija se ogleda u ovom drugom, a to je u rješenjima iz vremena Muhammeda, a.s. Sukobljavaju se dvije vizije: revivalistička i reformistička. Islamska zajednica u BiH je uvijek težila reformističkoj viziji, na način da nije obligatno prihvatala rješenja iz vremena Muhammeda, a.s., koja su vremenski ograničena, nego je pažnju pridavala principima rješavanja koji su univerzalni, svevremenski i sveprostorno sveobuhvatni. Naravno, pitanja rješenja iz domena akaida tj. temelja vjere ne dolaze i ne mogu podleći reformi. Ovdje se moramo vratiti na „daije“ i njihove sljedbenike. Iako ne sumnjajući u dobru namjeru „daija“, njihov najveći uspjeh je u promoviranju duge brade, skraćenih nogavica, bosanskog jezika sa arapskim akcentom i upotrebi riječi kao što su kufr, širk i bid'at u širokom dijapazonu. Krajnji cilj i smisao „daija“ je vraćanje rješenjima od prije 1400 godina, a krajnji cilj i smisao njihovih sljedbenika su 4 žene i rušenje jedinog, pravog autoriteta u Bošnjaka, a to je Islamska zajednica. Ne ulazeći u doktrinu njihovog indoktrinatora Muhammeda ibn Abdu-l-Vehaba i ne želivši ni početi govoriti o krvi muslimana koju nosi na svojim rukama niti govoriti o selektivnom prihvatanju Ibn Tejmijjinih učenja, postavljam sam sebi pitanje kako je ova vrsta muslimana mogla „ižđiknuti“ kod nas, zašto su se pojavili i kako i zašto im Islamska zajednica nije uspjela pružiti duhovno utočište?!

Odgovor se možda nazire u sljedećem. Islamska zajednica BiH nije očekivala „izazivača“ u svojim redovima i zapostavila je njen neodvojivi misionarski dio. Intelektualni vrh Islamske zajednice se posvetio dubokim teološkim raspravama te svjetskom pozicioniranju Bošnjaka, autohtonog evropskog naroda sa islamskim backgroundom, kao modelom suživota. Misionarski dio su prepustili nižim instancama tj. imamima na terenu. Ali, imami na terenu nemaju tu snagu, snagu misionarskog djelovanja jer su sputani u svom djelovanju zbog svakodnevnih džematskih obaveza jer kako očekivati od jednog imama koji klanja 5 vakata u svome džematu, koji rješava međusobne nesuglasice džematlija, koji pored imametskog i mektebskog rada mora biti i psiholog u svome mjestu rada, a istovremeno objašnjavati ljudima zašto je mjesečna članarina u IZ-u 4,30 KM, a nije 4,20 KM, kako očekivati da se bavi misionarstvom odnosno da'vom. Ne treba zaboraviti da je prosječna plaća imama oko 600 KM. Kako sa tim novcem plaćati režije i omogućiti svojoj djeci bolji život jer sa ovakvom plaćom se ne živi nego preživljava.

Za to vrijeme „daije“ idu od mjesta do mjesta i drže predavanja neopterećeni mutevelijom i članarinom, a Boga mi, ni ličnim finansijama. Ne bave se (dubokim) teološkim raspravama niti se obaziru na ono što se dešava oko njih, u Evropi i svijetu gdje se vaga svaka muslimanska riječ jer ko su oni da se „daije“ njima prilagođavaju, neka se oni prilagode „daijama“.

Ima li rješenja? Ima, ali nije kratkoročno. Rješenje je u intenzivnoj saradnji imama sa intelektualnim vrhom IZ-a, u dodatnoj naobrazbi imama te ulaganje u njihovu veću materijalnu neovisnost čime bi se stekli uslovi za šire de'avetsko, misionarsko djelovanje. Takvo i samo takvo djelovanje bi moglo i porazit će ideologiju Nedžda iz 18. stoljeća.